17. nedjelja kroz godinu C
Imuni na sve
Iznenađuje me kada čujem vjernike da kažu: „Nije me briga što drugi ljudi misle.“ Često se to ponavlja, osobito kada nečiji postupci ne nailaze na odobravanje okoline. No je li to pravi kršćanski stav? Može li onaj kome je životni uzor Isus Krist reći da ga nešto nije briga? Može li onaj tko Boga zaziva riječima „Oče naš“ i moli „dođi kraljevstvo tvoje“ biti imun na to kako njegovo svjedočanstvo o tom kraljevstvu primaju drugi i reći da ga nije briga što misle njegova braća i sestre?
Prisjetimo se kojim je primjerima Gospodin popratio riječi Očenaša. Naglasak je na čovjeku koji prijatelju daje kruh, iako okolnosti idu u prilog „baš me briga“ stavu, i na očinskoj brizi za sina. Ako je, dakle, ljude briga, „koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu“, zaključuje Gospodin.
To nam govori da Bog nije imun na naše molbe. Njega je briga što ljudi misle i govore i kako se ponašaju. Imamo li onda mi pravo na nebrigu? Na istome tragu, tiče li se Isusovo obećanje „tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se“, samo Boga koji ga ispunjava, ili smo i mi dužni onima koji kucaju na vrata naše vjere biti putokaz prema dobru?
Mnogo je to pitanja, a odgovore čuva molitva koja nam na srce stavlja Očevu volju i borbu protiv okorjelosti – imunosti na ono što jedni drugima dajemo. Ako postanemo ravnodušni i na dobro i na zlo, i na suze i smijeh, ako nas u našoj samodostatnosti ne zanima kako se netko zbog nas osjeća, ako postanemo imuni na grijeh i sablazan, na patnju, bijedu i nepravdu, ako se ugodno osjećamo izgovarajući riječi: „Nek drugi misle što žele, ja svoje znam“, onda kao da Duhu Očenaša, koji kuca na našu vjerodostojnost, govorimo „ne“.
Kao djecu učili su nas da se ocu i majci nikada ne govori „ne“ i „neću“. Bog je slobodno mogao to reći – i u povijesti čovječanstva i u povijesti naših života – kada mu je bilo teško to što ljudi misle, ali nije nam nikada uskratio kruh naš svagdašnji. Ne zato što mu je to dužnost, ne zato što je on Bog, zato što on to može ili jer ga ne boli, nego zato što on voli.
Očenaš je molitva Božje i naše brige za sve ono što povezuje Kruh na oltaru sa svime što nam kruh naš svagdašnji znači: i mir i ljubav i prijateljstvo, lijepa riječ, naši bližnji, naš zavičaj, sunce, zrak, pjesma i radost, povjerenje i istina, nada, zdravlje i još dugačak niz blagoslova. Između sve te stvorene ljepote i Boga koji nam ju pruža, stoji naše: „Da, briga me.“
Da, i onda kada tuđa mišljenja nisu dobronamjerna i kada zadaju bol. Jer onaj tko živi molitvu Gospodnju, dijeli Božju brigu da na zemlji bude kako je na nebu. A Bog će i nebo i zemlju okrenuti da primi i stane uz onoga tko ga s takvom vjerom zove Oče naš.
Vlč. Ivica Cujzek
Iznenađuje me kada čujem vjernike da kažu: „Nije me briga što drugi ljudi misle.“ Često se to ponavlja, osobito kada nečiji postupci ne nailaze na odobravanje okoline. No je li to pravi kršćanski stav? Može li onaj kome je životni uzor Isus Krist reći da ga nešto nije briga? Može li onaj tko Boga zaziva riječima „Oče naš“ i moli „dođi kraljevstvo tvoje“ biti imun na to kako njegovo svjedočanstvo o tom kraljevstvu primaju drugi i reći da ga nije briga što misle njegova braća i sestre?
Prisjetimo se kojim je primjerima Gospodin popratio riječi Očenaša. Naglasak je na čovjeku koji prijatelju daje kruh, iako okolnosti idu u prilog „baš me briga“ stavu, i na očinskoj brizi za sina. Ako je, dakle, ljude briga, „koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu“, zaključuje Gospodin.
To nam govori da Bog nije imun na naše molbe. Njega je briga što ljudi misle i govore i kako se ponašaju. Imamo li onda mi pravo na nebrigu? Na istome tragu, tiče li se Isusovo obećanje „tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se“, samo Boga koji ga ispunjava, ili smo i mi dužni onima koji kucaju na vrata naše vjere biti putokaz prema dobru?
Mnogo je to pitanja, a odgovore čuva molitva koja nam na srce stavlja Očevu volju i borbu protiv okorjelosti – imunosti na ono što jedni drugima dajemo. Ako postanemo ravnodušni i na dobro i na zlo, i na suze i smijeh, ako nas u našoj samodostatnosti ne zanima kako se netko zbog nas osjeća, ako postanemo imuni na grijeh i sablazan, na patnju, bijedu i nepravdu, ako se ugodno osjećamo izgovarajući riječi: „Nek drugi misle što žele, ja svoje znam“, onda kao da Duhu Očenaša, koji kuca na našu vjerodostojnost, govorimo „ne“.
Kao djecu učili su nas da se ocu i majci nikada ne govori „ne“ i „neću“. Bog je slobodno mogao to reći – i u povijesti čovječanstva i u povijesti naših života – kada mu je bilo teško to što ljudi misle, ali nije nam nikada uskratio kruh naš svagdašnji. Ne zato što mu je to dužnost, ne zato što je on Bog, zato što on to može ili jer ga ne boli, nego zato što on voli.
Očenaš je molitva Božje i naše brige za sve ono što povezuje Kruh na oltaru sa svime što nam kruh naš svagdašnji znači: i mir i ljubav i prijateljstvo, lijepa riječ, naši bližnji, naš zavičaj, sunce, zrak, pjesma i radost, povjerenje i istina, nada, zdravlje i još dugačak niz blagoslova. Između sve te stvorene ljepote i Boga koji nam ju pruža, stoji naše: „Da, briga me.“
Da, i onda kada tuđa mišljenja nisu dobronamjerna i kada zadaju bol. Jer onaj tko živi molitvu Gospodnju, dijeli Božju brigu da na zemlji bude kako je na nebu. A Bog će i nebo i zemlju okrenuti da primi i stane uz onoga tko ga s takvom vjerom zove Oče naš.
Vlč. Ivica Cujzek
