17. nedjelja kroz godinu C
IŠTITE I DAT ĆE VAM SE! (Lk 11, 1-13)
Prvo nam čitanje Abrahama predstavlja kao čovjeka istinski zauzeta za dobro stranaca koji ni ne slute da im prijeti uništenje. Bog je sklopio s Abrahamom savez, prihvatio ga za prijatelja i obećao štititi njega i njegove potomke. Bog razmišlja o kazni stanovnicima grešnih gradova Sodome i Gomore, a Abraham u molitvi odlučuje zagovarati te grešnike pred Njim. U to su vrijeme bile aktualne kolektivna krivnja i kolektivno kažnjavanje. Tada se smatralo normalnim da za prijestupe pojedinaca ili nekolicine bude kažnjena cijela zajednica. Na tom tragu Abraham se zauzima kod Boga da zbog pravednog života nekolicine oprosti krivnju svim stanovnicima Sodome i Gomore. Proroci u Starom zavjetu su se zauzimali pred Bogom za grešni narod kojemu su i oni pripadali, a Abraham čini korak više te se zauzima pred Bogom i za strance nesebično moli milosrđe. Abraham zna da dobri Bog ne uživa u kažnjavanju i zato zagovara građane Sodome i Gomore. U tome nam treba biti primjer vjere u Božje milosrđe i zagovorne molitve.
Pavao opominje Kološane, a i nas danas - da ne podlegnemo sumnjivim pobožnostima i pretjeranom štovanju zlih duhova koje nameću lažni učitelji. Po sakramentu krštenja svaki vjernik postaje dionikom događaja Kristove muke, smrti i uskrsnuća - poistovjećuje se s Kristom po kome nam je Otac milostivo izbrisao posljedice naše grešnosti. Tako je Bog na križ pribio ljudsku grešnost te u Kristu raspetom i uskrslom počeo ljudima iskazivati svoju trajnu naklonost.
Luka više od ostalih evanđelista prikazuje Isusa molitelja i učitelja molitve. Apostoli su ga često gledali u molitvi na osami, prije učinjenog čuda ili nekog važnog događaja. Isus ih uči da sadržaj molitve ne smije biti blebetanje nego iskreno obraćanje Ocu da dođe njegovo kraljevstvo. U molbi za svagdašnji kruh uz sve što je nužno ljudima za zemaljski život možemo se usmjeriti i na euharistijski kruh.
Parabola o prijatelju u noći razrađuje prošnju za kruh svagdašnji iz Oče naša. Ona je utemeljena u palestinskoj povijesnoj situaciji Isusova vremena. Domaćice su ujutro morale pripremiti brašno za kruh svoje obitelji samo za taj dan. Kad bi nekome u goste stigao prijatelj, prema istočnjačkim pravilima gostoprimstva dužan ga je ne samo primiti na konak nego i dati mu večeru. Susjed se ispričava da ne može ustati jer bi tako uznemirio obitelj koja spava. No, zbog ustrajnosti ipak uslišava. Tako bismo "bezočno" trebali moliti od Boga darove i milosti za ljude u potrebi. Isus zove na ustrajnost u molitvi te obećava da će dobivati oni koji od Boga nešto traže, a onima koji kucaju na Božju dobrotu bit će otvoreno. Ovim Isus misli da će Bog dati ono što je potrebno moliteljima i onima za koje mole iz perspektive vječnosti, ali ne garantira uslišanje svake pojedinačne želje.
Danas bismo kao odrasli na ovoj misi trebali naučiti da je molitva razgovor s Bogom o drugima, zagovaranje ljudi pred Bogom. Imamo li vremena i volje za takvu molitvu? Kršćanski nas prijatelji često mole da molimo za njih i njihovu djecu. Često nas za takvu molitvu mole pred operaciju ili nešto slično i oni koji inače ne idu u crkvu ili čak službeno ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici. Mi često obećavamo da hoćemo. Da li to obećanje i izvršavamo? Vjerujemo li u molitveno zagovaranje ljudi pred Bogom, jer Isusova pouka apostolima o molitvi na današnjoj misi upravo nas potiče na molitveno zagovaranje drugih pred Bogom?
Prvo nam čitanje Abrahama predstavlja kao čovjeka istinski zauzeta za dobro stranaca koji ni ne slute da im prijeti uništenje. Bog je sklopio s Abrahamom savez, prihvatio ga za prijatelja i obećao štititi njega i njegove potomke. Bog razmišlja o kazni stanovnicima grešnih gradova Sodome i Gomore, a Abraham u molitvi odlučuje zagovarati te grešnike pred Njim. U to su vrijeme bile aktualne kolektivna krivnja i kolektivno kažnjavanje. Tada se smatralo normalnim da za prijestupe pojedinaca ili nekolicine bude kažnjena cijela zajednica. Na tom tragu Abraham se zauzima kod Boga da zbog pravednog života nekolicine oprosti krivnju svim stanovnicima Sodome i Gomore. Proroci u Starom zavjetu su se zauzimali pred Bogom za grešni narod kojemu su i oni pripadali, a Abraham čini korak više te se zauzima pred Bogom i za strance nesebično moli milosrđe. Abraham zna da dobri Bog ne uživa u kažnjavanju i zato zagovara građane Sodome i Gomore. U tome nam treba biti primjer vjere u Božje milosrđe i zagovorne molitve.
Pavao opominje Kološane, a i nas danas - da ne podlegnemo sumnjivim pobožnostima i pretjeranom štovanju zlih duhova koje nameću lažni učitelji. Po sakramentu krštenja svaki vjernik postaje dionikom događaja Kristove muke, smrti i uskrsnuća - poistovjećuje se s Kristom po kome nam je Otac milostivo izbrisao posljedice naše grešnosti. Tako je Bog na križ pribio ljudsku grešnost te u Kristu raspetom i uskrslom počeo ljudima iskazivati svoju trajnu naklonost.
Luka više od ostalih evanđelista prikazuje Isusa molitelja i učitelja molitve. Apostoli su ga često gledali u molitvi na osami, prije učinjenog čuda ili nekog važnog događaja. Isus ih uči da sadržaj molitve ne smije biti blebetanje nego iskreno obraćanje Ocu da dođe njegovo kraljevstvo. U molbi za svagdašnji kruh uz sve što je nužno ljudima za zemaljski život možemo se usmjeriti i na euharistijski kruh.
Parabola o prijatelju u noći razrađuje prošnju za kruh svagdašnji iz Oče naša. Ona je utemeljena u palestinskoj povijesnoj situaciji Isusova vremena. Domaćice su ujutro morale pripremiti brašno za kruh svoje obitelji samo za taj dan. Kad bi nekome u goste stigao prijatelj, prema istočnjačkim pravilima gostoprimstva dužan ga je ne samo primiti na konak nego i dati mu večeru. Susjed se ispričava da ne može ustati jer bi tako uznemirio obitelj koja spava. No, zbog ustrajnosti ipak uslišava. Tako bismo "bezočno" trebali moliti od Boga darove i milosti za ljude u potrebi. Isus zove na ustrajnost u molitvi te obećava da će dobivati oni koji od Boga nešto traže, a onima koji kucaju na Božju dobrotu bit će otvoreno. Ovim Isus misli da će Bog dati ono što je potrebno moliteljima i onima za koje mole iz perspektive vječnosti, ali ne garantira uslišanje svake pojedinačne želje.
Danas bismo kao odrasli na ovoj misi trebali naučiti da je molitva razgovor s Bogom o drugima, zagovaranje ljudi pred Bogom. Imamo li vremena i volje za takvu molitvu? Kršćanski nas prijatelji često mole da molimo za njih i njihovu djecu. Često nas za takvu molitvu mole pred operaciju ili nešto slično i oni koji inače ne idu u crkvu ili čak službeno ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici. Mi često obećavamo da hoćemo. Da li to obećanje i izvršavamo? Vjerujemo li u molitveno zagovaranje ljudi pred Bogom, jer Isusova pouka apostolima o molitvi na današnjoj misi upravo nas potiče na molitveno zagovaranje drugih pred Bogom?
Vladimir Cesar
