18. nedjelja kroz godinu B
„Selfie“ vjera
Moderni svijet forsira čovjeka da se nametne u društvu uspjehom i ljepotom, uz što se vezuje slava, bogatstvo, ugled i utjecaj, moć i superiornost – sve privlačne stvari. No jesu li to stvarnosti za kojima u dubini svoga bića čovjek čezne? Može li atraktivnost, popularnost, imućnost i prestiž utažiti čovjekovu glad za kruhom života, za Bogom, za blaženošću i srećom?
Sreća je uvijek bila u fokusu ljudskih traganja, a danas su tomu dokaz nasmiješena lica na sveprisutnim profilima, tzv. „selfie“ fotografije – trend autoportreta koji su postali simbol društvenih kretanja, ali i ljudske taštine. Na njima nema bora ni ikakvih nedostataka, što priziva u misli anegdotu koju je ispričala djevojka u čijem se društvu raspravljalo tko je najljepša žena u povijesti čovječanstva. Nakon nanizanih zvučnih imena, ona je kazala da je najljepša žena na svijetu Majka Tereza. Uslijedio je podrugljiv smijeh, ali i zamišljenost prisutnih. Bore sv. Majke Tereze kao da svjedoče ljepotu misli koju je živjela: „Nije me Bog pozvao da budem uspješna, nego da budem vjerna.“
Kada odmaknemo oči s fotošopiranih, namještenih i porculanskih osmijeha te promatramo stvarna ljudska lica, iščitavamo iz njihovih bora tragove života. Bore pripovijedaju o ljudskim naporima na tragu Kristovog obrazloženja da valja nadići koristoljubivosti i kratkoročnosti života te prepoznati Božji dar – neizrecivo veći od utažene tjelesne gladi – a to je sam Isus Krist i njegov poziv vjernosti.
U tom kontekstu, na pitanje mnoštva što im je činiti da bi radili djela Božja, nije neočekivano Kristovo tumačenje: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.“ Nije svrha našega djelovanja uspjeh, nego vjernost Bogu, bez koga ne možemo učiniti ništa. No, u kulturi samoslikanja, u kojoj se lako lažnim efektima uljepša ili prikrije stvarnost, u kojoj se bezbolno mogu odrezati osobe koje su višak ili dodati one koje nedostaju, nije čovjek vjeran ni samome sebi, a kamoli Bogu i bližnjemu. Takva selfie vjera, u kojoj samoljublje nadvisuje bogoljublje i čovjekoljublje, vodi nas pred sliku nalik onom tužnom prizoru s početka evanđeoskog ulomka kada mnoštvo vidi da nema Isusa ni njegovih učenika.
Neka i nas ti prizori potaknu da pođemo u svoj Kafarnaum, u predjele svoje nutrine, ne bismo li napravili reda na slici vlastitog života. Počnimo od jednog iskrenog selfija svoje duše, što nije ništa drugo nego dobar ispit savjesti. Ne stidimo se svojih bora, jer one su odraz zdrave duše, hranjene mrvicama Božjih dijela kojima smo prilazili u strpljivoj i poniznoj vjernosti. I neka na toj slici ne bude samo „ja“ jer naš uspjeh, naša ljepota i sreća autentična je jedino ako je potkrijepljena zamjenicom „mi“.
Moderni svijet forsira čovjeka da se nametne u društvu uspjehom i ljepotom, uz što se vezuje slava, bogatstvo, ugled i utjecaj, moć i superiornost – sve privlačne stvari. No jesu li to stvarnosti za kojima u dubini svoga bića čovjek čezne? Može li atraktivnost, popularnost, imućnost i prestiž utažiti čovjekovu glad za kruhom života, za Bogom, za blaženošću i srećom?
Sreća je uvijek bila u fokusu ljudskih traganja, a danas su tomu dokaz nasmiješena lica na sveprisutnim profilima, tzv. „selfie“ fotografije – trend autoportreta koji su postali simbol društvenih kretanja, ali i ljudske taštine. Na njima nema bora ni ikakvih nedostataka, što priziva u misli anegdotu koju je ispričala djevojka u čijem se društvu raspravljalo tko je najljepša žena u povijesti čovječanstva. Nakon nanizanih zvučnih imena, ona je kazala da je najljepša žena na svijetu Majka Tereza. Uslijedio je podrugljiv smijeh, ali i zamišljenost prisutnih. Bore sv. Majke Tereze kao da svjedoče ljepotu misli koju je živjela: „Nije me Bog pozvao da budem uspješna, nego da budem vjerna.“
Kada odmaknemo oči s fotošopiranih, namještenih i porculanskih osmijeha te promatramo stvarna ljudska lica, iščitavamo iz njihovih bora tragove života. Bore pripovijedaju o ljudskim naporima na tragu Kristovog obrazloženja da valja nadići koristoljubivosti i kratkoročnosti života te prepoznati Božji dar – neizrecivo veći od utažene tjelesne gladi – a to je sam Isus Krist i njegov poziv vjernosti.
U tom kontekstu, na pitanje mnoštva što im je činiti da bi radili djela Božja, nije neočekivano Kristovo tumačenje: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.“ Nije svrha našega djelovanja uspjeh, nego vjernost Bogu, bez koga ne možemo učiniti ništa. No, u kulturi samoslikanja, u kojoj se lako lažnim efektima uljepša ili prikrije stvarnost, u kojoj se bezbolno mogu odrezati osobe koje su višak ili dodati one koje nedostaju, nije čovjek vjeran ni samome sebi, a kamoli Bogu i bližnjemu. Takva selfie vjera, u kojoj samoljublje nadvisuje bogoljublje i čovjekoljublje, vodi nas pred sliku nalik onom tužnom prizoru s početka evanđeoskog ulomka kada mnoštvo vidi da nema Isusa ni njegovih učenika.
Neka i nas ti prizori potaknu da pođemo u svoj Kafarnaum, u predjele svoje nutrine, ne bismo li napravili reda na slici vlastitog života. Počnimo od jednog iskrenog selfija svoje duše, što nije ništa drugo nego dobar ispit savjesti. Ne stidimo se svojih bora, jer one su odraz zdrave duše, hranjene mrvicama Božjih dijela kojima smo prilazili u strpljivoj i poniznoj vjernosti. I neka na toj slici ne bude samo „ja“ jer naš uspjeh, naša ljepota i sreća autentična je jedino ako je potkrijepljena zamjenicom „mi“.
Vlč. Ivica Cujzek
