18. nedjelja kroz godinu B
Dar kruha
Možda ste se i vi, dragi čitatelji, našli u situaciji da u pekarnici ne možete odlučiti koji biste kruh kupili. Slika je to našega društva koje svega ima na pretek, a ništa više ne zna cijeniti, ni za što se pomučiti.
Ja se mučim s tim kako suvremenom čovjeku, kojem kruh više ne predstavlja ništa posebno, približiti Isusa pod prilikom kruha. Nekad je blagovanje kruha bila svečanost. Žuljevite ruke koje su ga mijesile prekrižile bi ga svježe pečena. Uz molitvu, to je bio i znak da se kruh dijeli s drugima, a ako bi slučajno pao na pod, morao se poljubiti. Kruh je bio svet jer Krist ga je izabrao da nam se u njemu fizički približi.
Danas ga izrađuju mašine i kupuje se u trgovini. Je li i iza kruha, kao i iza ratova i trpljenja i bolesti, sporta, kulture... stao novac? Je li i Isus postao samo opcija, samo mehanička, usputna radnja? A molimo, nadam se, bar po navici: „Kruh naš svagdašnji daj nam danas.“ Te riječi mogle bi ispisati tomove životopisa svakoga od nas. Koliko smo ih puta izgovorili u najmučnijim životnim iskustvima i u najljepšim nadanjima? A primjećujemo li danas u njima glagol „dati“? Doživljavamo li njihovu snagu o kojoj je promišljao Gospodin kada ih je prvi put izgovorio, kada je rekao: „Ja sam kruh života“, kada se slomilo njegovo tijelo na križu i kada se danas za nas lomi i predaje?
Vjerojatno se neki još sjećaju radosti koja je nastupila kad bi netko od djece našao novčić koji su bake ili majke običavale umijesiti u kruh pečen za posebne prilike. Realno, za taj novčić nije se mogla kupiti ni žvaka. No tko može platiti oduševljenje blagovanja toplog kruha i traganja za blagom u njemu? Ili onu radost kada su djeca na farofu dobila okrajke hostija? Ta radost zajedništva koja se ne može kupiti slika je blaga euharistije koja se proteže u stvarnost svakodnevice.
Ne dajmo da nam moderne navike oduzmu svetost života! Čak kad bi netko imao toliko novaca da bi pokušao kupiti ljubav, dobrotu, zajedništvo, sreću, snagu, poštenje, mir... sve što znakom kruha volimo označavati, Boga se ne može kupiti! A, budimo iskreni, tko nam drugi sve to za čim čeznemo može dati?
Ne znam kako modernom čovjeku približiti značaj kruha i besplatnost ljubavi. Ali molim vas koji niste izgubili osjećaj za sveto, nemojte kruh bacati. Dajte ga gladnima, zamrznite ga, napravite prezle, odnesite ga, makar, ribama na Dravu, samo ga nemojte baciti u smeće. Sjetite se kako su se vaši preci odnosili prema kruhu i ne dajte da novac i to pokvari.
Ako imate malo volje, pročitajte svjedočanstva o osobama koje su godinama živjele samo od posvećene hostije. I dođite pred svetohranište. Iskreno zamolite Isusa da vam objasni što znači kruh naš svagdašnji. On će rado to učiniti.
Možda ste se i vi, dragi čitatelji, našli u situaciji da u pekarnici ne možete odlučiti koji biste kruh kupili. Slika je to našega društva koje svega ima na pretek, a ništa više ne zna cijeniti, ni za što se pomučiti.
Ja se mučim s tim kako suvremenom čovjeku, kojem kruh više ne predstavlja ništa posebno, približiti Isusa pod prilikom kruha. Nekad je blagovanje kruha bila svečanost. Žuljevite ruke koje su ga mijesile prekrižile bi ga svježe pečena. Uz molitvu, to je bio i znak da se kruh dijeli s drugima, a ako bi slučajno pao na pod, morao se poljubiti. Kruh je bio svet jer Krist ga je izabrao da nam se u njemu fizički približi.
Danas ga izrađuju mašine i kupuje se u trgovini. Je li i iza kruha, kao i iza ratova i trpljenja i bolesti, sporta, kulture... stao novac? Je li i Isus postao samo opcija, samo mehanička, usputna radnja? A molimo, nadam se, bar po navici: „Kruh naš svagdašnji daj nam danas.“ Te riječi mogle bi ispisati tomove životopisa svakoga od nas. Koliko smo ih puta izgovorili u najmučnijim životnim iskustvima i u najljepšim nadanjima? A primjećujemo li danas u njima glagol „dati“? Doživljavamo li njihovu snagu o kojoj je promišljao Gospodin kada ih je prvi put izgovorio, kada je rekao: „Ja sam kruh života“, kada se slomilo njegovo tijelo na križu i kada se danas za nas lomi i predaje?
Vjerojatno se neki još sjećaju radosti koja je nastupila kad bi netko od djece našao novčić koji su bake ili majke običavale umijesiti u kruh pečen za posebne prilike. Realno, za taj novčić nije se mogla kupiti ni žvaka. No tko može platiti oduševljenje blagovanja toplog kruha i traganja za blagom u njemu? Ili onu radost kada su djeca na farofu dobila okrajke hostija? Ta radost zajedništva koja se ne može kupiti slika je blaga euharistije koja se proteže u stvarnost svakodnevice.
Ne dajmo da nam moderne navike oduzmu svetost života! Čak kad bi netko imao toliko novaca da bi pokušao kupiti ljubav, dobrotu, zajedništvo, sreću, snagu, poštenje, mir... sve što znakom kruha volimo označavati, Boga se ne može kupiti! A, budimo iskreni, tko nam drugi sve to za čim čeznemo može dati?
Ne znam kako modernom čovjeku približiti značaj kruha i besplatnost ljubavi. Ali molim vas koji niste izgubili osjećaj za sveto, nemojte kruh bacati. Dajte ga gladnima, zamrznite ga, napravite prezle, odnesite ga, makar, ribama na Dravu, samo ga nemojte baciti u smeće. Sjetite se kako su se vaši preci odnosili prema kruhu i ne dajte da novac i to pokvari.
Ako imate malo volje, pročitajte svjedočanstva o osobama koje su godinama živjele samo od posvećene hostije. I dođite pred svetohranište. Iskreno zamolite Isusa da vam objasni što znači kruh naš svagdašnji. On će rado to učiniti.
vlč. Ivica Cujzek
