19. nedjelja kroz godinu A
Bravo mladi
Dirljive i jake slike susreta mladih u Međugorju i Lisabonu preplavile su medijsko more. Crkva u svijetu osjeća snažan puls uvjerljivih mladenačkih srdaca koja su skupa s Petrom naših dana čvrsto zakoračila prema Kristu i pružila suvremenom društvu neusporedivo lijepo i moćno svjedočanstvo.
Svi će reći: „Bravo mladi!“ i duše će im se ispuniti ponosom, ali kad se okrenu svojim svakodnevicama, počet će iznova tonuti šibani zastrašujućim valovima i vjetrovima protivnim čovjeku. Oni donose zle slutnje i nevaljale promocije, pjene se dok naplavljuju podbadanja i podmetanja u kojima se Crkva prikazuje kao zastarjela i nemoćna lađa koja propada. Često je baš to argument onih koji žele omalovažiti Crkvu. Kažu da su je mladi napustili, da zajednica staraca umornih od života nema budućnost.
Prizor je to sličan evanđeoskoj situaciji 19. nedjelje kroz godinu u kojoj Isus, nakon što je nahranio mnoštvo, šalje učenike na pučinu i usred oluje dolazi k njima hodeći po moru. Petar mu želi prići, ali sputavaju ga vlastiti strahovi i sumnje te, kao i svatko okrenut strujanjima protivnim Bogu i čovjeku, propada.
Kako se hoda po pučini svijeta, usprkos strahovima i problemima, neverama i nevjerama, na najljepši način pokazala je baš mladost Crkve. Upravo mladi onima koje muče sumnje i kritike odgovorili su da su se jako prevarili. Oduševili su čitav svijet, ali nisu iznenadili Crkvu jer ona sve vrijeme osjeća njihov elan, nego su iznenadili protivne vjetrove davši im do znanja da Crkva ne može popasti jer je Božja. Crkva je Isusova, i zato u svim nemirima postojana.
Dragi čitatelji, svi kojima je u duši milo vidjeti snagu Crkve, nemojte ostati samo na „bravo mladi“. Svi mi trebamo tako mnogo od njih naučiti. Kako se voli Crkva, kako se ona golim rukama i čistim srcem neustrašivo nosi kroz sve životne situacije. Od naših mladih trebamo usvojiti kako se odnositi prema protivnim vjetrovima koji, ne smijemo se zavaravati, nisu igra, i koji, kada čovjek čvršće prigrli put svetosti, još jače udaraju.
Ne možeš vjetar razbiti šakom, ne možeš ga lupiti, na njega vikati, bahatiti mu se, napasti ga i nadjačati. Njega se pobjeđuje drugačijom snagom, na način da kažeš: „Baš me briga za isprazne ponude i riječi koje vjetar nosi! Ja pripadam Bogu i sigurnosti njegove Stijene!“ Na način da se ne sramiš voljeti Boga, da bez straha pogledaš zlu u oči i zagrliš se s onima koji su uza te u istoj vjeri da je Bog jači od svih oluja. One se pobjeđuju ljubeći Boga, a ne pravdajući se s protivnikom. Zlu se ne treba inatiti, nego mirno i hrabro stati u živi zid molitve, radosti i sloge u Kristu.
Hvala vam, mladi kršćani, na toj lekciji i na pristanku da budete Božje čudo u olujama svijeta!
vlč. Ivica Cujzek
Dirljive i jake slike susreta mladih u Međugorju i Lisabonu preplavile su medijsko more. Crkva u svijetu osjeća snažan puls uvjerljivih mladenačkih srdaca koja su skupa s Petrom naših dana čvrsto zakoračila prema Kristu i pružila suvremenom društvu neusporedivo lijepo i moćno svjedočanstvo.
Svi će reći: „Bravo mladi!“ i duše će im se ispuniti ponosom, ali kad se okrenu svojim svakodnevicama, počet će iznova tonuti šibani zastrašujućim valovima i vjetrovima protivnim čovjeku. Oni donose zle slutnje i nevaljale promocije, pjene se dok naplavljuju podbadanja i podmetanja u kojima se Crkva prikazuje kao zastarjela i nemoćna lađa koja propada. Često je baš to argument onih koji žele omalovažiti Crkvu. Kažu da su je mladi napustili, da zajednica staraca umornih od života nema budućnost.
Prizor je to sličan evanđeoskoj situaciji 19. nedjelje kroz godinu u kojoj Isus, nakon što je nahranio mnoštvo, šalje učenike na pučinu i usred oluje dolazi k njima hodeći po moru. Petar mu želi prići, ali sputavaju ga vlastiti strahovi i sumnje te, kao i svatko okrenut strujanjima protivnim Bogu i čovjeku, propada.
Kako se hoda po pučini svijeta, usprkos strahovima i problemima, neverama i nevjerama, na najljepši način pokazala je baš mladost Crkve. Upravo mladi onima koje muče sumnje i kritike odgovorili su da su se jako prevarili. Oduševili su čitav svijet, ali nisu iznenadili Crkvu jer ona sve vrijeme osjeća njihov elan, nego su iznenadili protivne vjetrove davši im do znanja da Crkva ne može popasti jer je Božja. Crkva je Isusova, i zato u svim nemirima postojana.
Dragi čitatelji, svi kojima je u duši milo vidjeti snagu Crkve, nemojte ostati samo na „bravo mladi“. Svi mi trebamo tako mnogo od njih naučiti. Kako se voli Crkva, kako se ona golim rukama i čistim srcem neustrašivo nosi kroz sve životne situacije. Od naših mladih trebamo usvojiti kako se odnositi prema protivnim vjetrovima koji, ne smijemo se zavaravati, nisu igra, i koji, kada čovjek čvršće prigrli put svetosti, još jače udaraju.
Ne možeš vjetar razbiti šakom, ne možeš ga lupiti, na njega vikati, bahatiti mu se, napasti ga i nadjačati. Njega se pobjeđuje drugačijom snagom, na način da kažeš: „Baš me briga za isprazne ponude i riječi koje vjetar nosi! Ja pripadam Bogu i sigurnosti njegove Stijene!“ Na način da se ne sramiš voljeti Boga, da bez straha pogledaš zlu u oči i zagrliš se s onima koji su uza te u istoj vjeri da je Bog jači od svih oluja. One se pobjeđuju ljubeći Boga, a ne pravdajući se s protivnikom. Zlu se ne treba inatiti, nego mirno i hrabro stati u živi zid molitve, radosti i sloge u Kristu.
Hvala vam, mladi kršćani, na toj lekciji i na pristanku da budete Božje čudo u olujama svijeta!
vlč. Ivica Cujzek
