19. nedjelja kroz godinu B
Okretanje očima
Svako malo možemo čuti da nam vjetar donosi saharski pijesak pa mrmljamo jer su nam prljavi automobili i prozori. Slično je i s toplinskim valovima koji nam remete ugodu pa gunđamo kako je nepodnošljivo sparno. Koliko svaki dan čujemo i izgovorimo izraza nezadovoljstva svim i svačim! Bože dragi, oslobodi nas duha mrmljanja, mrzovolje i negodovanja, duha živčanosti i duha dosade!
Možda bi naše misli vjetar Duha Svetoga trebao otpuhnuti malo prema saharskim uvjetima života, prema afričkim zemljama u kojima je zlata vrijedno i život znači malo vode i kruha, a nezamislivu radost znači nečija stara školska torba. A nas ovdje posvađati može i to hoće li školska godina početi par dana prije ili poslije, hoćemo li kupiti tenisice ove ili one marke, mi se mrgodimo ako nam jelo je ili nije slano, ako nam voda nije dobro rashlađena, nervozni smo ako moramo negdje malo čekati jer je prevruće...
Isus je ljude svog vremena opominjao zbog mrmljanja. To vrijedi i za naša zanovijetanja. Ne trebamo u svemu tražiti povod za prepirke, u svemu gledati negativnosti, u svakoj situaciji svoju vjeru sami podvrgavati mučenju. Dajmo se poučiti Duhu Božje riječi koja nam ove nedjelje kaže: „Tko vjeruje, ima život vječni.“ Imajmo malo vjere u našega Gospodina koji nije neki odsutni i nezainteresirani vladar, nego je „kruh života“, „kruh živi koji je s neba sišao“ i silazi da nam da „tijelo“ svoje, i svoje oči, svoj pogled na život i svijet, da bismo živjeli, da bismo se mogli životu i u životu radovati.
Za to je potrebno nadvladati uskogrudnost i naviku samosažaljenja, zaposliti svoje misli nečim korisnim, imati vjere da nas je Gospodin poslao u pravo vrijeme na pravo mjesto jer ima plan koji nadilazi naša očekivanja. Pa i ako treba nešto pretrpjeti, malo se odricati, pa i ako se treba oznojiti, hoćemo li zbog toga kukati?
Mislim da smo malo prekardašili u luksuzima kojima smo se zaokupirali i u razmaženosti na koju smo se navikli, a zaboravili smo biti zahvalni. Ne znam nikoga koga ne smeta nekulturna navika okretanja očima na sve što nam ne paše, a kod malog ju broja ljudi ne primjećujem. Pa i sam se uhvatim kako sam upravo učinio tu gestu. Ako vi možete reći da nikad ne okrećete očima, preispitajte svoju iskrenost! Pogotovo je uočljiva kada se spomenu riječi poniznost, žrtva, odricanje, strpljenje, svetost i vječnost. Zašto? Što ljudima smeta u tim ljestvama života?
Ostavljam pitanje otvoreno nadajući se da će nam odgovor najprije zatvoriti oči zbog sabranosti u molitvi, a onda ih uzdignuti k Bogu u zahvalnosti za dar života i sve prilike koje više nećemo upropaštavati okretanjem očima, nego ćemo usmjeriti oči dalje od svoje dosade i požuda, bliže k volji Božjoj.
vlč. Ivica Cujzek
Svako malo možemo čuti da nam vjetar donosi saharski pijesak pa mrmljamo jer su nam prljavi automobili i prozori. Slično je i s toplinskim valovima koji nam remete ugodu pa gunđamo kako je nepodnošljivo sparno. Koliko svaki dan čujemo i izgovorimo izraza nezadovoljstva svim i svačim! Bože dragi, oslobodi nas duha mrmljanja, mrzovolje i negodovanja, duha živčanosti i duha dosade!
Možda bi naše misli vjetar Duha Svetoga trebao otpuhnuti malo prema saharskim uvjetima života, prema afričkim zemljama u kojima je zlata vrijedno i život znači malo vode i kruha, a nezamislivu radost znači nečija stara školska torba. A nas ovdje posvađati može i to hoće li školska godina početi par dana prije ili poslije, hoćemo li kupiti tenisice ove ili one marke, mi se mrgodimo ako nam jelo je ili nije slano, ako nam voda nije dobro rashlađena, nervozni smo ako moramo negdje malo čekati jer je prevruće...
Isus je ljude svog vremena opominjao zbog mrmljanja. To vrijedi i za naša zanovijetanja. Ne trebamo u svemu tražiti povod za prepirke, u svemu gledati negativnosti, u svakoj situaciji svoju vjeru sami podvrgavati mučenju. Dajmo se poučiti Duhu Božje riječi koja nam ove nedjelje kaže: „Tko vjeruje, ima život vječni.“ Imajmo malo vjere u našega Gospodina koji nije neki odsutni i nezainteresirani vladar, nego je „kruh života“, „kruh živi koji je s neba sišao“ i silazi da nam da „tijelo“ svoje, i svoje oči, svoj pogled na život i svijet, da bismo živjeli, da bismo se mogli životu i u životu radovati.
Za to je potrebno nadvladati uskogrudnost i naviku samosažaljenja, zaposliti svoje misli nečim korisnim, imati vjere da nas je Gospodin poslao u pravo vrijeme na pravo mjesto jer ima plan koji nadilazi naša očekivanja. Pa i ako treba nešto pretrpjeti, malo se odricati, pa i ako se treba oznojiti, hoćemo li zbog toga kukati?
Mislim da smo malo prekardašili u luksuzima kojima smo se zaokupirali i u razmaženosti na koju smo se navikli, a zaboravili smo biti zahvalni. Ne znam nikoga koga ne smeta nekulturna navika okretanja očima na sve što nam ne paše, a kod malog ju broja ljudi ne primjećujem. Pa i sam se uhvatim kako sam upravo učinio tu gestu. Ako vi možete reći da nikad ne okrećete očima, preispitajte svoju iskrenost! Pogotovo je uočljiva kada se spomenu riječi poniznost, žrtva, odricanje, strpljenje, svetost i vječnost. Zašto? Što ljudima smeta u tim ljestvama života?
Ostavljam pitanje otvoreno nadajući se da će nam odgovor najprije zatvoriti oči zbog sabranosti u molitvi, a onda ih uzdignuti k Bogu u zahvalnosti za dar života i sve prilike koje više nećemo upropaštavati okretanjem očima, nego ćemo usmjeriti oči dalje od svoje dosade i požuda, bliže k volji Božjoj.
vlč. Ivica Cujzek
