2. korizmena nedjelja B
Bez teksta
Izvanredni događaji nerijetko ljude ostavljaju bez riječi, ali im pred oči nižu žive slike; kažu da im se u doživljenom šoku prevrti film svega što su prošli. Prije ili kasnije taj trenutak u kojem slika govori tisuću riječi sve nas okrzne. Trenutak istine. Ne možemo ni slutiti koje su se slike prevrtjele pred očima Isusovih učenika u času njegova preobraženja. Kakvim bi se uopće riječima mogla opisati ljepota koju su ugledali? Ni pjesnici koji barataju najizvrsnijima, ne nalaze dostojne riječi da bi dočarali ushit koji se naslućuje u Ujevićevom stihu: „Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote… umrijet ću noćas od ljepote.“ Umiranje nije lijepo. Prizor je to koji nosi zastrašujuće slike stradanja koje nas tek čekaju na brdu čiji se obrisi s Tabora samo naziru. A ipak i brdo preobraženja odiše ozračjem straha. Ne znamo zašto su se apostoli prestrašili pred Kristovim licem, zašto nisu znali što bi rekli, ali sigurno dobro znamo zašto bismo mi zanijemili i koje bi slike našega života nas oborile ničice pred lice Istine.
„Tko bi mogo kazati, sve izreći ne može se niti perom pisati“, pjeva dragi korizmeni napjev o istom licu popljuvanom i unakaženom na Golgoti gdje otkrivamo na kakve je sve opakosti spreman čovjek koji se poklonio laži. Laž panično vrvi riječima, velikim obećanjima i opravdanjima. Poražavajuće je vidjeti čovjeka koji se zapliće u mrežu neistine, otužno je slušati ga kada ni s bezbroj riječi ne može ispuniti prozirnost svoga pogleda, ukrasiti rogobatnu i neuvjerljivu sliku života. Takav život omogućuje zlu da se uvuče u ljudska srca pretvarajući nam tabore – naše obitelji, zajednice, prijateljstva, naše svetinje – u golgote.
Korizma je poziv da krenemo drugačije, putem čovjeka koga krasi strahopoštovanje. Putem čovjeka koji će smireno, bez puno riječi, ljepotom odanosti iskrenom življenju ostavljati i druge ljude bez riječi. Protrljajmo oči svetim vjerničkim strahom koji nas ne čini plašljivcima, nego herojima. Strah Božji opominje nas da život nije igra blefiranja jer onoga trena kad sve karte budu na stolu, jedino će biti važno tko je sačuvao as iskrenog i poštenog srca u grudima. Prođimo taj put života hrabro! Držeći se skupa, iznesimo taj križ za našu djecu i starce, za naše obitelji, za one za koje bismo srce dali. Ponesimo ga i za one kojima je preteško, koji ne znaju da imaju snage ili su zalutali. Pođimo tako osvjetlati Kristovo lice istine. Budimo njegov obraz i pokažimo kakva je ljepota kad u svojim miljenicima Bog slavi trijumfe nad zlom. Bit će mukotrpno, i treba biti jer zadaća da budemo izvanredni ljudi koji svijet ostavljaju bez teksta teška je, ali je svakog žulja, svake suze i svake rane vrijedna!
Izvanredni događaji nerijetko ljude ostavljaju bez riječi, ali im pred oči nižu žive slike; kažu da im se u doživljenom šoku prevrti film svega što su prošli. Prije ili kasnije taj trenutak u kojem slika govori tisuću riječi sve nas okrzne. Trenutak istine. Ne možemo ni slutiti koje su se slike prevrtjele pred očima Isusovih učenika u času njegova preobraženja. Kakvim bi se uopće riječima mogla opisati ljepota koju su ugledali? Ni pjesnici koji barataju najizvrsnijima, ne nalaze dostojne riječi da bi dočarali ushit koji se naslućuje u Ujevićevom stihu: „Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote… umrijet ću noćas od ljepote.“ Umiranje nije lijepo. Prizor je to koji nosi zastrašujuće slike stradanja koje nas tek čekaju na brdu čiji se obrisi s Tabora samo naziru. A ipak i brdo preobraženja odiše ozračjem straha. Ne znamo zašto su se apostoli prestrašili pred Kristovim licem, zašto nisu znali što bi rekli, ali sigurno dobro znamo zašto bismo mi zanijemili i koje bi slike našega života nas oborile ničice pred lice Istine.
„Tko bi mogo kazati, sve izreći ne može se niti perom pisati“, pjeva dragi korizmeni napjev o istom licu popljuvanom i unakaženom na Golgoti gdje otkrivamo na kakve je sve opakosti spreman čovjek koji se poklonio laži. Laž panično vrvi riječima, velikim obećanjima i opravdanjima. Poražavajuće je vidjeti čovjeka koji se zapliće u mrežu neistine, otužno je slušati ga kada ni s bezbroj riječi ne može ispuniti prozirnost svoga pogleda, ukrasiti rogobatnu i neuvjerljivu sliku života. Takav život omogućuje zlu da se uvuče u ljudska srca pretvarajući nam tabore – naše obitelji, zajednice, prijateljstva, naše svetinje – u golgote.
Korizma je poziv da krenemo drugačije, putem čovjeka koga krasi strahopoštovanje. Putem čovjeka koji će smireno, bez puno riječi, ljepotom odanosti iskrenom življenju ostavljati i druge ljude bez riječi. Protrljajmo oči svetim vjerničkim strahom koji nas ne čini plašljivcima, nego herojima. Strah Božji opominje nas da život nije igra blefiranja jer onoga trena kad sve karte budu na stolu, jedino će biti važno tko je sačuvao as iskrenog i poštenog srca u grudima. Prođimo taj put života hrabro! Držeći se skupa, iznesimo taj križ za našu djecu i starce, za naše obitelji, za one za koje bismo srce dali. Ponesimo ga i za one kojima je preteško, koji ne znaju da imaju snage ili su zalutali. Pođimo tako osvjetlati Kristovo lice istine. Budimo njegov obraz i pokažimo kakva je ljepota kad u svojim miljenicima Bog slavi trijumfe nad zlom. Bit će mukotrpno, i treba biti jer zadaća da budemo izvanredni ljudi koji svijet ostavljaju bez teksta teška je, ali je svakog žulja, svake suze i svake rane vrijedna!
Vlč. Ivica Cujzek
