2. korizmena nedjelja B
Za ljepotu treba trpjeti
Druga korizmena nedjelja zaustavlja nas pred prizorom Isusova preobraženja koje je i apostole iznenadilo toliko da nisu znali što bi rekli, prestrašili su se. Često je to i naše iskustvo kada se suočavamo s pravom slikom o sebi, o Bogu, o svojoj okolini, i s lijepim i razočaravajućim životnim situacijama. Možda su zato što strah paralizira učenici poželjeli ostati tu gdje im je dobro, gdje su zaštićeni od mogućih rana, gdje ne treba ništa pretrpjeti, ni za što se boriti.
U strahu nema nikakve ljepote. To je osjećaj koji vraća korak unatrag, tjera na govorenje iza leđa, provokacije, na vraćanje milo za drago, gunđanje i jadikovanje… na sve uzaludno. Manjak hrabrosti da se nešto stvarno promijeni rezultira kritiziranjem svega što je loše, a to ne mijenja stvari, to ništa ne preobražava u ljepše, nikoga ne čini boljim, a baš je to poziv korizme - vremena nade, a ne plašljivosti, vremena u kojem se nadamo da u nama ima volje za preobrazbom, da imamo hrabrosti ostaviti za sobom ono što ne valja i snage koja će nas nositi naprijed.
Ostajemo na istome kada isto postupamo jer se plašimo da će naši osjećaji biti povrijeđeni, dobrota iskorištena, očekivanja neispunjena... I takav mogući rasplet treba prihvatiti poput Krista koji s Tabora kreće prema Golgoti znajući što ga čeka, ali ne očajava. Poput njega, pozvani smo prihvatiti i taj križ, taj rizik, i dopustiti mu da naše strahove preobražava u strahopoštovanje. Sveti strah otvara nas za Božja iznenađenja i za njegovu jakost koja nas osposobljava da i mi iznenađujemo drugačijim načinom života: jednostavnošću i smirenošću, skromnošću, zahvalnošću i vjernošću. To je podloga za istinsku ljepotu.
Tu ne pomažu tretmani koji će pomladiti kožu ili smanjiti bore, nego tretmani koji će pokazati stvarnu nutarnju promjenu jer će otkrivati draž strpljivosti i poniznosti. To je pravi vjernički imidž. To je ljepota duše koja nije uzaludna i za koju je vrijedno trpjeti. Zato pjesnik Kupareo dobro misli: „Zar istina nije da je i Sin Božji najbliži, najdraži na drvetu križa?“
Strašan za mnoge, neprivlačan i neprihvatljiv, nemoguć i nestvaran za mnoge, tretman križa osposobljava vjernika da iznenadi i sebe i svijet oko sebe veličinom čovjeka koji je ponizan, dostojanstvom čovjeka koji pred Bogom pada na koljena svoga ponosa, ljepotom čovjeka koji voli, hrabrošću čovjeka koji vjeruje, snagom čovjeka koji se nada.
Pa i onda kada svijet ne zaslužuje našu dobrotu, učinimo to radi ljubavi Isusa Krista. Budimo u svojim svakodnevicama takvo iznenađenje u kojem će evanđelje biti moguće i stvarno, a ljepota Kristova lica po nama prisutna u vremenu koje smo pozvani, kao i svoja srca, otvarati Božjim nadahnućima.
vlč. Ivica Cujzek
Druga korizmena nedjelja zaustavlja nas pred prizorom Isusova preobraženja koje je i apostole iznenadilo toliko da nisu znali što bi rekli, prestrašili su se. Često je to i naše iskustvo kada se suočavamo s pravom slikom o sebi, o Bogu, o svojoj okolini, i s lijepim i razočaravajućim životnim situacijama. Možda su zato što strah paralizira učenici poželjeli ostati tu gdje im je dobro, gdje su zaštićeni od mogućih rana, gdje ne treba ništa pretrpjeti, ni za što se boriti.
U strahu nema nikakve ljepote. To je osjećaj koji vraća korak unatrag, tjera na govorenje iza leđa, provokacije, na vraćanje milo za drago, gunđanje i jadikovanje… na sve uzaludno. Manjak hrabrosti da se nešto stvarno promijeni rezultira kritiziranjem svega što je loše, a to ne mijenja stvari, to ništa ne preobražava u ljepše, nikoga ne čini boljim, a baš je to poziv korizme - vremena nade, a ne plašljivosti, vremena u kojem se nadamo da u nama ima volje za preobrazbom, da imamo hrabrosti ostaviti za sobom ono što ne valja i snage koja će nas nositi naprijed.
Ostajemo na istome kada isto postupamo jer se plašimo da će naši osjećaji biti povrijeđeni, dobrota iskorištena, očekivanja neispunjena... I takav mogući rasplet treba prihvatiti poput Krista koji s Tabora kreće prema Golgoti znajući što ga čeka, ali ne očajava. Poput njega, pozvani smo prihvatiti i taj križ, taj rizik, i dopustiti mu da naše strahove preobražava u strahopoštovanje. Sveti strah otvara nas za Božja iznenađenja i za njegovu jakost koja nas osposobljava da i mi iznenađujemo drugačijim načinom života: jednostavnošću i smirenošću, skromnošću, zahvalnošću i vjernošću. To je podloga za istinsku ljepotu.
Tu ne pomažu tretmani koji će pomladiti kožu ili smanjiti bore, nego tretmani koji će pokazati stvarnu nutarnju promjenu jer će otkrivati draž strpljivosti i poniznosti. To je pravi vjernički imidž. To je ljepota duše koja nije uzaludna i za koju je vrijedno trpjeti. Zato pjesnik Kupareo dobro misli: „Zar istina nije da je i Sin Božji najbliži, najdraži na drvetu križa?“
Strašan za mnoge, neprivlačan i neprihvatljiv, nemoguć i nestvaran za mnoge, tretman križa osposobljava vjernika da iznenadi i sebe i svijet oko sebe veličinom čovjeka koji je ponizan, dostojanstvom čovjeka koji pred Bogom pada na koljena svoga ponosa, ljepotom čovjeka koji voli, hrabrošću čovjeka koji vjeruje, snagom čovjeka koji se nada.
Pa i onda kada svijet ne zaslužuje našu dobrotu, učinimo to radi ljubavi Isusa Krista. Budimo u svojim svakodnevicama takvo iznenađenje u kojem će evanđelje biti moguće i stvarno, a ljepota Kristova lica po nama prisutna u vremenu koje smo pozvani, kao i svoja srca, otvarati Božjim nadahnućima.
vlč. Ivica Cujzek
