OVO JE SIN MOJ LJUBLJENI-SLUŠAJTE GA! (Mk 9, 2-10)

Druga korizmena nedjelja prožeta je znakom Kristovog vazmenog otajstva, a koje se na vidljiv način ostvarivalo u njegovom životu i djelovanju. Sve je u konačnici usmjereno uskrsnuću, novom životu u vječnom zajedništvu s Ocem nebeskim. Znamo da na tom putu ima i uspona i padova, i svijetlih i tamnih događaja. Potrebno je rasti u spoznajama i opredjeljenju za Boga.

Tako knjiga Postanka prati sazrijevanje Abrahamovo u vjeri, njegovo preobraženje u gorljivog Božjeg sljedbenika. Bez unutarnje preobrazbe nemoguće je spoznati niti samoga sebe niti Boga. Na kušnju je stavljena njegova ljubav prema životu i prema Bogu. Na sva pitanja imao je isti odgovor – Bog će providjeti. U odnosu prema životu Abraham sazrijeva u vjerovanju u Boga života, u Boga živih. On sâm je Život. Poticaj je to svima nama da sve radimo odgovorno i savjesno, svjesni da je Bog tu. Prilika nam je to da se malo zaustavimo na temi života kao najveće i najsvetije vrijednosti, tajne. Svakome od nas život je od Boga darovan po našim roditeljima. Stoga ga trebamo štititi i poštivati brigom za zdravlje – kako svoj tako i svih ljudi. Svjedoci smo da je danas shvaćanje i prihvaćanje života u krizi. Čovjek si uzima pravo odlučivanja nad životima na desetke tisuća nerođene djece. Abrahamu je Bog bio na prvom mjestu pa možemo pročitati dalje u knjizi Postanka koje su bile posljedice njegove vjernosti Bogu. U životu modernog čovjeka kao da nema mjesta za Boga, za život … Mislimo da sve možemo sami, vjerujući u tehnološki napredak, uzdajući se u znanstvena dostignuća. A da stvar bude još žalosnija, životni standard ljudi nikad nije bio na višoj razini. Nismo li previše sebični?

Pavao nam u odlomku iz poslanice Rimljanima otkriva pravi smisao Abrahamove žrtve, obrazlažući Očevu žrtvu Sina Jedinorođenca iz ljubavi prema čovjeku. Nije poštedio svoga Sina da bi nam pokazao kako se trebamo boriti za očuvanje i zaštitu svakog života od začeća do prirodne smrti. Sve što je protiv života istovremeno je i protiv Boga.

Ako pogledamo kontekst Markovog evanđelja u kojem je smješteno Isusovo preobraženje na brdu Tabor pred najpouzdanijim i najvjernijim apostolima, lakše ćemo shvatiti poruku. Na trenutak im je dozvolio doživjeti nebesku radost. Naime, Isus je prije drugog navještaja svoje muke, smrti i uskrsnuća apostole želio pripremiti za te neizbježne činjenice. Vidio je da im teško pada gubitak Učitelja. Oni bi radije bili ostali u onoj fazi čudesnih ozdravljenja, razdraganosti i oduševljenja naroda nakon učinjenih čudesa i susreta s bolesnima, odbačenima i zapostavljenima. Njihov hod za Isusom odjednom je postao poput Abrahamova puta u krajinu Moriju. Proživljavali su žrtvovanje voljene osobe.

Nakon tog križnog puta svanut će uskrsno jutro i ostvariti se Isusovo obećanje da će zauvijek ostati s njima, s nama. Ta spoznaja u vjernicima izaziva radost i nadu, a svi smo pozvani širiti je među našim bližnjima. Isus je čeznuo za Očevom blizinom, često molio i tako nama dao primjer neka i mi budemo što bliže Ocu u molitvi i dobrim djelima. Ako se želimo mijenjati, ako želimo zasjati pred drugima moramo moliti. Moramo biti s Ocem, promatrati Božje lice tj. gledati Boga. Molitva će nam pomoći da nam ojača vjera i da dobijemo snagu za ići naprijed. Preobraženje Isusovo upravo je znak i našega osobnog preobraženja koje se mora dogoditi u našem životu te korak koji nas poziva na promjenu, prihvaćajući pritom njega za svog Gospodina.

Vladimir Cesar