2. korizmena nedjelja C
"OVO JE SIN MOJ, IZABRANIK! NJEGA SLUŠAJTE!" (Lk 9, 28b - 36)
Liturgijski tekstovi i biblijska čitanja druge korizmene nedjelje uvode nas u značenje događaja Isusova preobraženja koje je uslijedilo ubrzo nakon prvog navještaja muke. Pozivaju nas na slušanje Sina Božjeg koji je na putu u muku i smrt te na molitvu kako bi nas Bog krijepio svojom riječju i čistio nam pogled duha da se radujemo gledanju njegove slave u vječnosti. Podsjećaju nas da je naše krštenje životni pristanak uz Isusa raspetoga i uskrslog, a korizma razdoblje novog pristajanja uz Isusa koji po muci i smrti ulazi u slavu uskrsnuća.
Bog Abrahamu za vjernost obećaje brojno potomstvo poput zvijezda na nebu. On se u životu oslanjao na Boga, čvrsto se držao svojih obećanja i bio mu je vjeran. Njegova je vjera oslonac na Boga u nestabilnom ljudskom životu te u pravednosti stvara prijateljski odnos s Bogom. Zapravo je to obećanje Božji odgovor na Abrahamovu vjeru, jer svjesni smo da nitko od ljudi ne može vlastitom zaslugom postići prijateljstvo s Bogom. Pavao Filipljane potiče na takvo vršenje svakodnevnih obaveza da ne zaborave duhovne vrednote koje ostaju i nakon zemaljskog života. Podsjeća i nas obećanja danog kod krštenja kao i na obveze proistekle prihvaćanjem vjere. Tko se jednom opredijelio za Krista, ne smije u svagdanjem životu zanemarivati ili zaboravljati to obećanje. Pavao poziva sve vjernike, a i nas danas, da čvrsto stojimo u vjernosti Gospodinu.
Evanđelist Luka opisuje Isusov poziv učenicima da, neposredno prije preobraženja, svaki dan uzimaju svoj križ i idu za njim, da ga slijede. Trojicu učenika s razlogom je poveo sa sobom – jer znao je da će se pokolebati i obeshrabriti kad ga vide onako ponižena i odbačena od glavara svećeničkih i svjetine na ulicama Jeruzalema. Isus se penje na goru, u povijesti Izraela u više navrata privilegirano mjesto susreta s Bogom, s trojicom odabranih apostola kao svjedocima. U molitvi je zahvalio Ocu za dosadašnji uspjeh u naučavanju, ali je i zatražio milost i snagu za teške i mukotrpne događaje koji su pred njim. Petar je želio trajno zadržati raspoloženje svoje blagdanske radosti i veselja zbog Isusove prisutnosti i slave. Zanemario je Isusov prethodni nagovještaj muke i smrti. Iz oblaka Otac Sina naziva Izabranikom, vjernim Slugom kojega trebamo slušati, nasljedovati, ostati u njegovoj blizini, s njime nositi svoj životni križ.
Trebalo se tada nakon svega lijepoga vratiti u stvarnost i završiti započeti put koji vodi k spasenju. Sudjelovanjem u slavlju sakramenta euharistije i mi danas okupljamo se oko proslavljenog Isusa i molimo snagu od Oca nebeskoga da ga slušamo i nasljedujemo u svakodnevnom životu. Prema Isusovom primjeru shvatiti nam je da unatoč mnogim iskušenjima u životu prije moramo moliti za strpljivost i poniznost nego za ljudsku slavu. Diveći se Isusovom preobraženju nastojmo raditi na svojem osobnom preobraženju, kako bismo tako postigli zajedništvo s Ocem nebeskim.
Liturgijski tekstovi i biblijska čitanja druge korizmene nedjelje uvode nas u značenje događaja Isusova preobraženja koje je uslijedilo ubrzo nakon prvog navještaja muke. Pozivaju nas na slušanje Sina Božjeg koji je na putu u muku i smrt te na molitvu kako bi nas Bog krijepio svojom riječju i čistio nam pogled duha da se radujemo gledanju njegove slave u vječnosti. Podsjećaju nas da je naše krštenje životni pristanak uz Isusa raspetoga i uskrslog, a korizma razdoblje novog pristajanja uz Isusa koji po muci i smrti ulazi u slavu uskrsnuća.
Bog Abrahamu za vjernost obećaje brojno potomstvo poput zvijezda na nebu. On se u životu oslanjao na Boga, čvrsto se držao svojih obećanja i bio mu je vjeran. Njegova je vjera oslonac na Boga u nestabilnom ljudskom životu te u pravednosti stvara prijateljski odnos s Bogom. Zapravo je to obećanje Božji odgovor na Abrahamovu vjeru, jer svjesni smo da nitko od ljudi ne može vlastitom zaslugom postići prijateljstvo s Bogom. Pavao Filipljane potiče na takvo vršenje svakodnevnih obaveza da ne zaborave duhovne vrednote koje ostaju i nakon zemaljskog života. Podsjeća i nas obećanja danog kod krštenja kao i na obveze proistekle prihvaćanjem vjere. Tko se jednom opredijelio za Krista, ne smije u svagdanjem životu zanemarivati ili zaboravljati to obećanje. Pavao poziva sve vjernike, a i nas danas, da čvrsto stojimo u vjernosti Gospodinu.
Evanđelist Luka opisuje Isusov poziv učenicima da, neposredno prije preobraženja, svaki dan uzimaju svoj križ i idu za njim, da ga slijede. Trojicu učenika s razlogom je poveo sa sobom – jer znao je da će se pokolebati i obeshrabriti kad ga vide onako ponižena i odbačena od glavara svećeničkih i svjetine na ulicama Jeruzalema. Isus se penje na goru, u povijesti Izraela u više navrata privilegirano mjesto susreta s Bogom, s trojicom odabranih apostola kao svjedocima. U molitvi je zahvalio Ocu za dosadašnji uspjeh u naučavanju, ali je i zatražio milost i snagu za teške i mukotrpne događaje koji su pred njim. Petar je želio trajno zadržati raspoloženje svoje blagdanske radosti i veselja zbog Isusove prisutnosti i slave. Zanemario je Isusov prethodni nagovještaj muke i smrti. Iz oblaka Otac Sina naziva Izabranikom, vjernim Slugom kojega trebamo slušati, nasljedovati, ostati u njegovoj blizini, s njime nositi svoj životni križ.
Trebalo se tada nakon svega lijepoga vratiti u stvarnost i završiti započeti put koji vodi k spasenju. Sudjelovanjem u slavlju sakramenta euharistije i mi danas okupljamo se oko proslavljenog Isusa i molimo snagu od Oca nebeskoga da ga slušamo i nasljedujemo u svakodnevnom životu. Prema Isusovom primjeru shvatiti nam je da unatoč mnogim iskušenjima u životu prije moramo moliti za strpljivost i poniznost nego za ljudsku slavu. Diveći se Isusovom preobraženju nastojmo raditi na svojem osobnom preobraženju, kako bismo tako postigli zajedništvo s Ocem nebeskim.
Vladimir Cesar
