2. nedjelja došašća B
„Ljudi karakteri znaju reći ne“
U ljubičastu boju Crkva u došašću odijeva svoj odgovor na Božju časnu riječ i njenim dostojanstvom oblači svoj hod prema sigurnosti dolaska. Kako su to veliki darovi osvještava nas i doba pandemije koja potkrada sigurnost i lišava ljude radosti susreta, a časnu riječ preobražava u „nažalost“ koju stalno slušamo iz usta onih koji „nažalost“ ne mogu pomoći. U tom smislu još nam je bliži prizor pustinje iz koje itekako aktualno progovara stamen glas Ivana Krstitelja. Suvremeni izazovi uvelike nalikuju sve prostranijoj pustinji među ljudima u kojoj razne pogibelji prijete, a najopasnija je pustinja principa protiv koje se Ivan Krstitelj najžustrije borio. Narod je grnuo k njemu, svjedoči Sveto Pismo, bili bi ga držali kao kap vode na dlanu, obasipali ga počastima i velikim ljubavima, samo da je slegnuo ramenima i popustio duhu vremena. Ali on je znao reći ne i ostati dosljedan.
Dugogodišnjeg lepoglavskog župnika, s obzirom na bogatstvo njegovog iskustva življenja u vremenu pustinje principa, pitali su jednom novinari što bi poručio današnjim vjernicima. Preč. Mato Repić rekao je jednostavno: „Nastojte biti ljudi karakteri.“ U jednostavnoj postojanosti sva je mudrost života koji pulsira evanđeoskom vedrinom u iskustvu životne borbe. I došašće je borba jer čekanje nije privlačna riječ, čekanje je naporno, osobito u ritmu današnjeg života. Ali došašće od nas traži ljude koji znaju strpljivo čekati, one kojima se može vjerovati, upravo ljude karaktere koji se ne navikavaju na laž, ne pristaju na dijalog sa zlom i ne rade iza leđa. Ljude koji znaju reći dosta i ne plaše se biti glas pravde, koji se ne daju šarmirati površnim obećanjima te ne podilaze moćnicima i ulizicama. Došašće traži ljude karaktere koji znaju reći ne: prevrtljivosti, potkupljivosti, oportunizmu, manipuliranju, proračunatosti, iskorištavanju, duhu mrzovolje i gunđanja, ogovaranja i kritiziranja... To su prave pravcate pustinje u obiteljima i prijateljstvima, na radnim mjestima, u župnim zajednicama, u medijima, gdje Božja časna riječ traži da za nju podignemo glas.
Dao nam svima dragi Bog odlučnosti da budemo takvi proroci u svijetu u kojemu imamo pravo pozivati na pouzdanje, ali i obvezu pokazati sigurnost da je dobro jače od zla, da laž ne može nauditi istini, da ima smisla biti pošten i vrijedi ostati vjeran principima. U inat svim predbacivanjima i dociranjima da je Crkva ovakva i onakva, dokažimo da boja došašća nije „nažalost“ boja, nego boja nade, a kršćani ljudi koji ne vraćaju milo za drago, nego prihvaćaju izazov o. Vjenceslava Miheteca: „Budimo jedni drugima blagovjesnici da nas Bog voli!“
U ljubičastu boju Crkva u došašću odijeva svoj odgovor na Božju časnu riječ i njenim dostojanstvom oblači svoj hod prema sigurnosti dolaska. Kako su to veliki darovi osvještava nas i doba pandemije koja potkrada sigurnost i lišava ljude radosti susreta, a časnu riječ preobražava u „nažalost“ koju stalno slušamo iz usta onih koji „nažalost“ ne mogu pomoći. U tom smislu još nam je bliži prizor pustinje iz koje itekako aktualno progovara stamen glas Ivana Krstitelja. Suvremeni izazovi uvelike nalikuju sve prostranijoj pustinji među ljudima u kojoj razne pogibelji prijete, a najopasnija je pustinja principa protiv koje se Ivan Krstitelj najžustrije borio. Narod je grnuo k njemu, svjedoči Sveto Pismo, bili bi ga držali kao kap vode na dlanu, obasipali ga počastima i velikim ljubavima, samo da je slegnuo ramenima i popustio duhu vremena. Ali on je znao reći ne i ostati dosljedan.
Dugogodišnjeg lepoglavskog župnika, s obzirom na bogatstvo njegovog iskustva življenja u vremenu pustinje principa, pitali su jednom novinari što bi poručio današnjim vjernicima. Preč. Mato Repić rekao je jednostavno: „Nastojte biti ljudi karakteri.“ U jednostavnoj postojanosti sva je mudrost života koji pulsira evanđeoskom vedrinom u iskustvu životne borbe. I došašće je borba jer čekanje nije privlačna riječ, čekanje je naporno, osobito u ritmu današnjeg života. Ali došašće od nas traži ljude koji znaju strpljivo čekati, one kojima se može vjerovati, upravo ljude karaktere koji se ne navikavaju na laž, ne pristaju na dijalog sa zlom i ne rade iza leđa. Ljude koji znaju reći dosta i ne plaše se biti glas pravde, koji se ne daju šarmirati površnim obećanjima te ne podilaze moćnicima i ulizicama. Došašće traži ljude karaktere koji znaju reći ne: prevrtljivosti, potkupljivosti, oportunizmu, manipuliranju, proračunatosti, iskorištavanju, duhu mrzovolje i gunđanja, ogovaranja i kritiziranja... To su prave pravcate pustinje u obiteljima i prijateljstvima, na radnim mjestima, u župnim zajednicama, u medijima, gdje Božja časna riječ traži da za nju podignemo glas.
Dao nam svima dragi Bog odlučnosti da budemo takvi proroci u svijetu u kojemu imamo pravo pozivati na pouzdanje, ali i obvezu pokazati sigurnost da je dobro jače od zla, da laž ne može nauditi istini, da ima smisla biti pošten i vrijedi ostati vjeran principima. U inat svim predbacivanjima i dociranjima da je Crkva ovakva i onakva, dokažimo da boja došašća nije „nažalost“ boja, nego boja nade, a kršćani ljudi koji ne vraćaju milo za drago, nego prihvaćaju izazov o. Vjenceslava Miheteca: „Budimo jedni drugima blagovjesnici da nas Bog voli!“
vlč. Ivica Cujzek
