2. nedjelja došašća C
Daj, care, vojsku
Nedjelje došašća narodna tradicija označila je temama koje se izdvajaju kako bismo na njih svratili pozornost, tako su svijeće na adventskom vijencu nazvane po krepostima i plodovima Duha Svetoga koji podržavaju život kršćanina u vjernosti Božjim poticajima. Svjetlo svijeće, simbol Krista i njegove konačne pobjede dobra nad zlom, redom obasjava nadu, ljubav, radost i mir.
Paleći „svijeću ljubavi“, Evanđelje nas usmjerava na Ivana Krstitelja koji je čuo Božji poziv i prolazio svijetom pozivajući u vojsku dobra, u Božju vojsku koja se odriče tame grijeha. Poznati su nam detalji njegova smaknuća pa ne bismo trebali očekivati da će naš put ružicama biti posut. Ružice jesu simbol ljubavi ovog svijeta, kao i srčeka, leptirići, ptičice. Ali u realnosti i grubosti života, jedino križ može nositi težinu ljubavi.
Često se nama kršćanima prigovara što stalno govorimo o ljubavi, ali o čemu ćemo drugome govoriti ako o ljubavi čitavim svojim bićem i cijelim životom govori Isus Krist?! Od trenutka kada je njegovo srce zakucalo u utrobi Majke do trenutka kada se i zadnjim otkucajem borio za one koje ljubi - za nas - razapet na križu. Zato se mi ne sramimo biti u njegovim bojnim redovima, ne izbjegavamo ispovijedati i ne plašimo se svjedočiti da je ljubav jedini put vrijedan i odricanja i trpljenja.
Ali moramo priznati da su ponekad u pravu oni koji nam spočitavaju da naša ljubav pada na testu konkretnosti žrtve, tj. na pitanjima koja sugerira ovonedjeljni evanđeoski ulomak. Što drugo znači „svaka gora i brežuljak neka se slegne“, ako ne da se naša uznositost i egoizam ponizi, da se spustimo iz svoje umišljenosti na zemlju među malene te prestanemo jedni drugima otežavati put tvrdoćom srca i ranjavati druge šiljcima oholosti. Što znači „izgladiti hrapave putove“, ako ne pomiriti se s Bogom i ljudima, što znači „izravnati što je krivudavo“, nego obratiti se, prestati odugovlačiti pred pozivom na služenje i preuzeti odgovornost za svoje suborce.
„Ispunit ćemo doline“ suza radošću kada shvatimo tu ispunu kao ispunjenje svoje dužnosti i obećanja prema Bogu i onima s kojima smo pozvani zgusnuti redove kako nam vojska tame ne bi otimala vojnike svjetla. Sigurno se sjećate, dragi čitatelji, igre „Daj, care, vojsku“ u kojoj se ruke čvrsto moraju držati skupa da protivnici ne bi probili redove i uzeli onoga tko je slabiji te bi tako nastale među igračima praznine koje oslabljuju. Pogledajmo tu „vojsku“ koja se drži za ruke i primijetimo da ona izgleda poput križeva od kojih dolazi snaga. Ptičice, ružice i leptirići ne mogu iznijeti ozbiljnost života i napade protivnika. Jedino ruke koje se čvrsto drže skupa u obliku križa mogu izdržati kad život prestane biti igra.
preč. Ivica Cujzek
Nedjelje došašća narodna tradicija označila je temama koje se izdvajaju kako bismo na njih svratili pozornost, tako su svijeće na adventskom vijencu nazvane po krepostima i plodovima Duha Svetoga koji podržavaju život kršćanina u vjernosti Božjim poticajima. Svjetlo svijeće, simbol Krista i njegove konačne pobjede dobra nad zlom, redom obasjava nadu, ljubav, radost i mir.
Paleći „svijeću ljubavi“, Evanđelje nas usmjerava na Ivana Krstitelja koji je čuo Božji poziv i prolazio svijetom pozivajući u vojsku dobra, u Božju vojsku koja se odriče tame grijeha. Poznati su nam detalji njegova smaknuća pa ne bismo trebali očekivati da će naš put ružicama biti posut. Ružice jesu simbol ljubavi ovog svijeta, kao i srčeka, leptirići, ptičice. Ali u realnosti i grubosti života, jedino križ može nositi težinu ljubavi.
Često se nama kršćanima prigovara što stalno govorimo o ljubavi, ali o čemu ćemo drugome govoriti ako o ljubavi čitavim svojim bićem i cijelim životom govori Isus Krist?! Od trenutka kada je njegovo srce zakucalo u utrobi Majke do trenutka kada se i zadnjim otkucajem borio za one koje ljubi - za nas - razapet na križu. Zato se mi ne sramimo biti u njegovim bojnim redovima, ne izbjegavamo ispovijedati i ne plašimo se svjedočiti da je ljubav jedini put vrijedan i odricanja i trpljenja.
Ali moramo priznati da su ponekad u pravu oni koji nam spočitavaju da naša ljubav pada na testu konkretnosti žrtve, tj. na pitanjima koja sugerira ovonedjeljni evanđeoski ulomak. Što drugo znači „svaka gora i brežuljak neka se slegne“, ako ne da se naša uznositost i egoizam ponizi, da se spustimo iz svoje umišljenosti na zemlju među malene te prestanemo jedni drugima otežavati put tvrdoćom srca i ranjavati druge šiljcima oholosti. Što znači „izgladiti hrapave putove“, ako ne pomiriti se s Bogom i ljudima, što znači „izravnati što je krivudavo“, nego obratiti se, prestati odugovlačiti pred pozivom na služenje i preuzeti odgovornost za svoje suborce.
„Ispunit ćemo doline“ suza radošću kada shvatimo tu ispunu kao ispunjenje svoje dužnosti i obećanja prema Bogu i onima s kojima smo pozvani zgusnuti redove kako nam vojska tame ne bi otimala vojnike svjetla. Sigurno se sjećate, dragi čitatelji, igre „Daj, care, vojsku“ u kojoj se ruke čvrsto moraju držati skupa da protivnici ne bi probili redove i uzeli onoga tko je slabiji te bi tako nastale među igračima praznine koje oslabljuju. Pogledajmo tu „vojsku“ koja se drži za ruke i primijetimo da ona izgleda poput križeva od kojih dolazi snaga. Ptičice, ružice i leptirići ne mogu iznijeti ozbiljnost života i napade protivnika. Jedino ruke koje se čvrsto drže skupa u obliku križa mogu izdržati kad život prestane biti igra.
preč. Ivica Cujzek
