2. nedjelja kroz godinu A
Dati se krstiti
Proslavivši Krštenje Gospodinovo na kraju božićnog vremena, evanđelje iduće nedjelje riječima Ivana Krstitelja: „I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji“, poziva nas da promislimo što smo mi vidjeli i kako mi svjedočimo.
Pri vrhu sjećanja s ovogodišnjeg posebno lijepog „križeca“ meni je ostao lik jedne bake koja se požalila na to kako se mlađi naraštaji „ne daju krstiti“. Dugo već nisam čuo taj izraz koji me potaknuo na razmišljanje tko su kršćani koji se ne daju krstiti. I što zapravo znači izraz „krstiti Duhom Svetim“, kako Ivan izriče poslanje Isusa Krista?
To se pitanje ispreplelo s lijepim uspomenama na blagopokojnog papu Benedikta XVI. koji je uvijek imao jasne i iscrpne odgovore na zahtjevna pitanja. Često je govorio o krštenju, o potrebi nove Pedesetnice ili krštenja u Duhu Svetom. U jednoj katehezi, naglasivši značaj Crkve, rekao je: „Ako ne dopustimo toj zajednici da nas oblikuje, ne postajemo kršćanima. Nitko sama sebe ne krsti, nitko sam sebe ne čini kršćaninom. Kršćanima postajemo.“
Danas je moderno, osobito među mlađima, imati vlastita uvjerenja o bitnim pitanjima vjere, imati privatna tumačenja koja ne mare za autoritete i ne osjećaju potrebu za duhovnim vodstvom. Takvo „autonomno, samoproizvedeno kršćanstvo“ ima problem s površnošću i izoliranošću, kolebljivošću i mlakošću upravo jer se „ne da krstiti“ – ni zajedničkim iskustvom vjere ni Duhom Svetim.
Govoreći mladima o važnosti i snazi krštenja u Duhu, papa Benedikt rekao je da je to: „Ljubav u akciji koja pobjeđuje strah i nesigurnost. Ljubav koja mijenja život u dubini. Ljubav koja u sebi nosi vječnost. Biti kršten u Duhu znači biti zapaljen ljubavlju Božjom... biti natopljen Duhom, biti osvježen ljepotom plana Božjega za nas i svijet. Postati osvježenje za druge...“
Te nadahnute misli prati pitanje zašto bi netko htio iz njih biti izuzet. Zašto si netko ne bi dao dokazati ljepotu življenja s Bogom i u Bogu? Zašto bi netko radije svoje vrijeme, svoje snage, svoje živce usmjerio na bilo što drugo što nije ni do koljena životu „natopljenom Duhom“?
Teško je to pitanje, a odgovor se vjerojatno nalazi na, jednako teškom, tragu vjerodostojnosti našega svjedočanstva. Ako smo hram Duha Svetoga, njegova ljepota negdje se mora očitovati. Njegovi se plodovi moraju reflektirati u svemu što drugi mogu vidjeti u susretu s nama. Ako se sami ne damo krstiti, poučiti i popraviti, ako vlastite svakodnevice i sve što u njima proživljavamo nećemo produhoviti, možemo se i na trepavice postaviti, ali nećemo moći druge oduševiti.
Neka nam Gospodin pomogne da se damo krstiti, da njegov Duh zavlada našim mislima, riječima i djelima kako bismo mogli biti „osvježenje“ za svijet u kojem živimo!
vlč. Ivica Cujzek
Proslavivši Krštenje Gospodinovo na kraju božićnog vremena, evanđelje iduće nedjelje riječima Ivana Krstitelja: „I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji“, poziva nas da promislimo što smo mi vidjeli i kako mi svjedočimo.
Pri vrhu sjećanja s ovogodišnjeg posebno lijepog „križeca“ meni je ostao lik jedne bake koja se požalila na to kako se mlađi naraštaji „ne daju krstiti“. Dugo već nisam čuo taj izraz koji me potaknuo na razmišljanje tko su kršćani koji se ne daju krstiti. I što zapravo znači izraz „krstiti Duhom Svetim“, kako Ivan izriče poslanje Isusa Krista?
To se pitanje ispreplelo s lijepim uspomenama na blagopokojnog papu Benedikta XVI. koji je uvijek imao jasne i iscrpne odgovore na zahtjevna pitanja. Često je govorio o krštenju, o potrebi nove Pedesetnice ili krštenja u Duhu Svetom. U jednoj katehezi, naglasivši značaj Crkve, rekao je: „Ako ne dopustimo toj zajednici da nas oblikuje, ne postajemo kršćanima. Nitko sama sebe ne krsti, nitko sam sebe ne čini kršćaninom. Kršćanima postajemo.“
Danas je moderno, osobito među mlađima, imati vlastita uvjerenja o bitnim pitanjima vjere, imati privatna tumačenja koja ne mare za autoritete i ne osjećaju potrebu za duhovnim vodstvom. Takvo „autonomno, samoproizvedeno kršćanstvo“ ima problem s površnošću i izoliranošću, kolebljivošću i mlakošću upravo jer se „ne da krstiti“ – ni zajedničkim iskustvom vjere ni Duhom Svetim.
Govoreći mladima o važnosti i snazi krštenja u Duhu, papa Benedikt rekao je da je to: „Ljubav u akciji koja pobjeđuje strah i nesigurnost. Ljubav koja mijenja život u dubini. Ljubav koja u sebi nosi vječnost. Biti kršten u Duhu znači biti zapaljen ljubavlju Božjom... biti natopljen Duhom, biti osvježen ljepotom plana Božjega za nas i svijet. Postati osvježenje za druge...“
Te nadahnute misli prati pitanje zašto bi netko htio iz njih biti izuzet. Zašto si netko ne bi dao dokazati ljepotu življenja s Bogom i u Bogu? Zašto bi netko radije svoje vrijeme, svoje snage, svoje živce usmjerio na bilo što drugo što nije ni do koljena životu „natopljenom Duhom“?
Teško je to pitanje, a odgovor se vjerojatno nalazi na, jednako teškom, tragu vjerodostojnosti našega svjedočanstva. Ako smo hram Duha Svetoga, njegova ljepota negdje se mora očitovati. Njegovi se plodovi moraju reflektirati u svemu što drugi mogu vidjeti u susretu s nama. Ako se sami ne damo krstiti, poučiti i popraviti, ako vlastite svakodnevice i sve što u njima proživljavamo nećemo produhoviti, možemo se i na trepavice postaviti, ali nećemo moći druge oduševiti.
Neka nam Gospodin pomogne da se damo krstiti, da njegov Duh zavlada našim mislima, riječima i djelima kako bismo mogli biti „osvježenje“ za svijet u kojem živimo!
vlč. Ivica Cujzek
