2. nedjelja kroz godinu A
Reći „da“ Bogu, uvijek i uvijek ponovno
Nakon što smo prošle nedjelje razmatrali događaj Isusova krštenja na Jordanu i znakove koji su pratili taj događaj, na početku liturgijskog vremena kroz godinu evanđeoski navještaj nam donosi svjedočanstvo Ivana Krstitelja koji u Isusu prepoznaje Sina Božjega. Ivan Krstitelj nas odmah upućuje na pravi razlog Isusovog utjelovljenja i iz božićnog nas otajstva usmjerava na Kristovu vazmenu žrtvu. Isus nije postao čovjekom samo zato da bi živio s nama kao jedan od nas nego da bi nam svojom vazmenom žrtvom omogućio vječno zajedništvo s Bogom.
O evanđelju nedjelje koja je pred nama Katekizam Katoličke Crkve na govori: „Nakon što je prihvatio da ga krsti s grešnicima, Ivan je Krstitelj vidio i pokazao u Isusu 'Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta' (Iv 1, 29). On tako očituje da je Isus u isti mah i Sluga patnik koji se, šuteći, pušta voditi na klanje noseći grijeh mnoštva, i Vazmeni jaganjac, simbol otkupljenja Izraelova u vrijeme prve Pashe…“ (KKC, 608). Po Kristovoj vazmenoj žrtvi se, ističe dalje Katekizam, „ostvaruje konačno otkupljenje ljudi po Jaganjcu Božjemu koji oduzima grijeh svijeta (Iv 1, 29) i ujedno … iznova uspostavlja zajedništvo čovjeka s Bogom…“(KKC, 613).
U Isusovoj se dakle žrtvi oduzimaju naši grijesi, ponovno se uspostavlja prijateljstvo i zajedništvo s Bogom, no čovjek i dalje živi kao da se to i nije dogodilo. Isus je u svojoj smrti oduzeo „grijeh svijeta“, ali nije oduzeo čovjekovu slobodu da i dalje kaže „ne“ Bogu. U čemu je smiso Isusove žrtve ako i dalje postoji rascjep između Boga i čovjeka, ako je čovjek u svojoj bitnoj odrednici, slobodi, i nakon Isusove žrtve i dalje spreman reći „ne“ Bogu?
I prije Isusa postajala je čežnja za Bogom u čovjeku, u svojem je traženju pomirenja s Bogom pronalazio načine kako ublažiti rascjep između Boga i čovjeka, kako se približiti Bogu. Tako u Starom zavjetu postoje mnogi oblici prinosa i žrtvi koje su trebale tome doprinjeti: žrtve paljenice, zahvalnice, pomirnice, okajnice, no samo jedna Isusova žrtva zauvijek je promijenila čovjekov odnos s Bogom. Po toj žrtvi put pomirenja je zauvijek otvoren, samo je dovoljno reći „da“ Bogu, uvijek i uvijek ponovno. Zahvaljujući Isusovom utjelovljenju, javnom djelovanju i propovijedanju, njegovom uskrsnom otajstvu mi znademo put koji vodi k Bogu.
Dok s Ivanom ispovjedamo „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta“ ne smijemo zaboraviti na snagu i ohrabrenje na tom putu u sakramentu trajne euharistijske prisutnosti među nama u kojoj se trebamo prepoznati kao „blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu“. I odazvati se.
Anita Treščec
Nakon što smo prošle nedjelje razmatrali događaj Isusova krštenja na Jordanu i znakove koji su pratili taj događaj, na početku liturgijskog vremena kroz godinu evanđeoski navještaj nam donosi svjedočanstvo Ivana Krstitelja koji u Isusu prepoznaje Sina Božjega. Ivan Krstitelj nas odmah upućuje na pravi razlog Isusovog utjelovljenja i iz božićnog nas otajstva usmjerava na Kristovu vazmenu žrtvu. Isus nije postao čovjekom samo zato da bi živio s nama kao jedan od nas nego da bi nam svojom vazmenom žrtvom omogućio vječno zajedništvo s Bogom.
O evanđelju nedjelje koja je pred nama Katekizam Katoličke Crkve na govori: „Nakon što je prihvatio da ga krsti s grešnicima, Ivan je Krstitelj vidio i pokazao u Isusu 'Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta' (Iv 1, 29). On tako očituje da je Isus u isti mah i Sluga patnik koji se, šuteći, pušta voditi na klanje noseći grijeh mnoštva, i Vazmeni jaganjac, simbol otkupljenja Izraelova u vrijeme prve Pashe…“ (KKC, 608). Po Kristovoj vazmenoj žrtvi se, ističe dalje Katekizam, „ostvaruje konačno otkupljenje ljudi po Jaganjcu Božjemu koji oduzima grijeh svijeta (Iv 1, 29) i ujedno … iznova uspostavlja zajedništvo čovjeka s Bogom…“(KKC, 613).
U Isusovoj se dakle žrtvi oduzimaju naši grijesi, ponovno se uspostavlja prijateljstvo i zajedništvo s Bogom, no čovjek i dalje živi kao da se to i nije dogodilo. Isus je u svojoj smrti oduzeo „grijeh svijeta“, ali nije oduzeo čovjekovu slobodu da i dalje kaže „ne“ Bogu. U čemu je smiso Isusove žrtve ako i dalje postoji rascjep između Boga i čovjeka, ako je čovjek u svojoj bitnoj odrednici, slobodi, i nakon Isusove žrtve i dalje spreman reći „ne“ Bogu?
I prije Isusa postajala je čežnja za Bogom u čovjeku, u svojem je traženju pomirenja s Bogom pronalazio načine kako ublažiti rascjep između Boga i čovjeka, kako se približiti Bogu. Tako u Starom zavjetu postoje mnogi oblici prinosa i žrtvi koje su trebale tome doprinjeti: žrtve paljenice, zahvalnice, pomirnice, okajnice, no samo jedna Isusova žrtva zauvijek je promijenila čovjekov odnos s Bogom. Po toj žrtvi put pomirenja je zauvijek otvoren, samo je dovoljno reći „da“ Bogu, uvijek i uvijek ponovno. Zahvaljujući Isusovom utjelovljenju, javnom djelovanju i propovijedanju, njegovom uskrsnom otajstvu mi znademo put koji vodi k Bogu.
Dok s Ivanom ispovjedamo „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta“ ne smijemo zaboraviti na snagu i ohrabrenje na tom putu u sakramentu trajne euharistijske prisutnosti među nama u kojoj se trebamo prepoznati kao „blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu“. I odazvati se.
Anita Treščec
