2. nedjelja kroz godinu B
Bože, gdje si?
Svaki čovjek traga za mirom, radošću, ljepotom, sigurnošću, istinom... jednom riječju, bio toga svjestan ili ne, traži Boga. Zato nam pažnju osvaja evanđeosko pitanje: „Učitelju, gdje stanuješ?“ na koje se nadovezuju naša pitanja koja olako izustimo kada se svađamo i s Bogom i s ljudima i s vlastitim ranama: „Bože, gdje si? Zar ne vidiš, zašto šutiš?“ Graja koju tako stvaramo zaglušuje činjenicu tko je prvi postavio pitanje i još čeka odgovor. Kroz čitavu povijest spasenja Bog traži čovjeka. Na prvim stranicama Biblije stoji: „Adame (čovječe), gdje si?“ A ono ne ide bez svoga naličja upućenog Kajinu: „Gdje ti je brat?“ Bog je prvi pitao, a mi šutimo jer bolna je spoznaja koja su to mjesta gdje se skrivamo i jedni druge gubimo kada naši lutajući tragovi u svijetu i u dušama ostavljaju gorke ožiljke.
Božja potraga za ljudskom izranjenom ljubavlju i izgubljenom radošću dovela ga je sve do naših hladnih štala, u vode naših Jordana prljave od zabluda, u pustinje naših principa, na putove naših odustajanja, na križ naših izdaja. To su mjesta gdje Bog čeka odgovor gdje smo mi. Gdje smo dok se gaze svetinje i izdaju bližnji, dok bježimo od odgovornosti? Drsko predbacujemo Bogu zašto ne učini nešto, a sami smo ga zaključali u svetohranište i okrenuli leđa, odložili ga na prašnjavu policu s knjigama, tjeramo ga iz škola, zabranjujemo mu ulaz na svoje zabave, mičemo ga od stolova, uklanjamo iz kulture, pospremamo u muzeje skupa s nostalgičnim molitvenicima naših mudrih baka.
A Bog želi hodati, disati, voljeti, plakati, smijati se s nama. Zato on, unatoč našim zastranjenostima, u kontekstu nervoze, panike i histerije izražene riječima: „Svi te traže“, mirno odgovara: „Zato sam došao.“ U tim riječima osjećamo jedinstveni odgovor na uzajamno pitanje čovjeka i Boga: „Gdje si?“ Tu gdje raste ljudskost, u iskrenoj i teškoj svagdašnjici, u služenju bez interesa i kako kaže poslovica: „Nije ljubav gdje je nebo, već je nebo gdje je ljubav.“ Na tom mjestu zatomimo svoj ponos, oprostimo se od glumatanja, prekoračimo prag uskogrudnosti i stupimo hrabro u danas - u to predvorje raja gdje i nas traže oni koji nas vole. Pronađimo to mjesto u malim pažnjama, u glasu, osmijehu, zagrljaju, u tišini svetišta ili vlastitog srca. Ne propustimo danas biti taj požrtvovni ovdje za sebe i za ljude čiju nam je sreću Bog povjerio. Vratimo i njemu i bližnjemu mjesto koje zaslužuju. Kako je lijepo i važno, kako neizrecivo kada netko kaže: „Tu sam, za tebe sam tu, nisi sam.“ To je taj „zato sam došao“, taj Božji odgovor na naša traganja, na nepoznanicu gdje on stanuje. Jedino mu još nedostaje naš odgovor hoćemo li uz njega čvrsto stati ili još jednom tužno uzmaknuti.
Svaki čovjek traga za mirom, radošću, ljepotom, sigurnošću, istinom... jednom riječju, bio toga svjestan ili ne, traži Boga. Zato nam pažnju osvaja evanđeosko pitanje: „Učitelju, gdje stanuješ?“ na koje se nadovezuju naša pitanja koja olako izustimo kada se svađamo i s Bogom i s ljudima i s vlastitim ranama: „Bože, gdje si? Zar ne vidiš, zašto šutiš?“ Graja koju tako stvaramo zaglušuje činjenicu tko je prvi postavio pitanje i još čeka odgovor. Kroz čitavu povijest spasenja Bog traži čovjeka. Na prvim stranicama Biblije stoji: „Adame (čovječe), gdje si?“ A ono ne ide bez svoga naličja upućenog Kajinu: „Gdje ti je brat?“ Bog je prvi pitao, a mi šutimo jer bolna je spoznaja koja su to mjesta gdje se skrivamo i jedni druge gubimo kada naši lutajući tragovi u svijetu i u dušama ostavljaju gorke ožiljke.
Božja potraga za ljudskom izranjenom ljubavlju i izgubljenom radošću dovela ga je sve do naših hladnih štala, u vode naših Jordana prljave od zabluda, u pustinje naših principa, na putove naših odustajanja, na križ naših izdaja. To su mjesta gdje Bog čeka odgovor gdje smo mi. Gdje smo dok se gaze svetinje i izdaju bližnji, dok bježimo od odgovornosti? Drsko predbacujemo Bogu zašto ne učini nešto, a sami smo ga zaključali u svetohranište i okrenuli leđa, odložili ga na prašnjavu policu s knjigama, tjeramo ga iz škola, zabranjujemo mu ulaz na svoje zabave, mičemo ga od stolova, uklanjamo iz kulture, pospremamo u muzeje skupa s nostalgičnim molitvenicima naših mudrih baka.
A Bog želi hodati, disati, voljeti, plakati, smijati se s nama. Zato on, unatoč našim zastranjenostima, u kontekstu nervoze, panike i histerije izražene riječima: „Svi te traže“, mirno odgovara: „Zato sam došao.“ U tim riječima osjećamo jedinstveni odgovor na uzajamno pitanje čovjeka i Boga: „Gdje si?“ Tu gdje raste ljudskost, u iskrenoj i teškoj svagdašnjici, u služenju bez interesa i kako kaže poslovica: „Nije ljubav gdje je nebo, već je nebo gdje je ljubav.“ Na tom mjestu zatomimo svoj ponos, oprostimo se od glumatanja, prekoračimo prag uskogrudnosti i stupimo hrabro u danas - u to predvorje raja gdje i nas traže oni koji nas vole. Pronađimo to mjesto u malim pažnjama, u glasu, osmijehu, zagrljaju, u tišini svetišta ili vlastitog srca. Ne propustimo danas biti taj požrtvovni ovdje za sebe i za ljude čiju nam je sreću Bog povjerio. Vratimo i njemu i bližnjemu mjesto koje zaslužuju. Kako je lijepo i važno, kako neizrecivo kada netko kaže: „Tu sam, za tebe sam tu, nisi sam.“ To je taj „zato sam došao“, taj Božji odgovor na naša traganja, na nepoznanicu gdje on stanuje. Jedino mu još nedostaje naš odgovor hoćemo li uz njega čvrsto stati ili još jednom tužno uzmaknuti.
Vlč. Ivica Cujzek
