ISUS I NAS POZIVA – SLIJEDIMO LI GA?!

Nakon božićnih blagdana u kojima smo slavili Krista među nama rođenoga, Crkva nas u vremenu kroz godinu, evanđeoskim tekstovima o Isusovom javnom djelovanju, želi potaknuti i poučiti da ostanemo dosljedni Kristovi učenici, sljedbenici. U nama se javljaju pitanja kao i kod prvih učenika - gdje je on sada, gdje stanuje? Nadalje pitamo se tko je on za nas, smatramo li Mesijom, našim Spasiteljem? Čitali smo i pjevali u božićnim pjesmama kako se On objavio cijelom čovječanstvu kao Mesija po trojici mudraca da bude s nama.

Prvo nas čitanje uvodi u temu Božjeg poziva čovjeku. Kao što je dječak Samuel na početku bio zatečen i iznenađen Božjim pozivom jer mu nije bilo jasno zašto bi Bog njega zvao i trebao, tako se i mi često znamo oglušiti na Božji poziv. Boga se najbolje čuje i sluša u molitvi, u razmišljanju nad Bojom riječi i u savjetovanju sa starijim i iskusnijim osobama. Svaki od nas u svom zvanju, zanimanju iz dana u dan trebamo postajati velikodušniji suradnici Božji. Trebamo se truditi što bolje shvatiti poruke liturgijskih tekstova i misnih molitava te ih što dosljednije prenositi u svakidašnji život. Sveti nas Pavao u poslanici Korinćanima potiče da svojim životom slavimo Boga živeći svoj kršćanski poziv u skladu s Božjom voljom. Zapravo, naš svakodnevni život trebao bi biti nastavak nedjeljne liturgije. Drugi vatikanski koncil uči nas da sva naša djela, molitve, pothvati, bračni i obiteljski život, teškoće i problemi, svagdanji rad i odmor, ako se vrše u Duhu, postaju duhovne žrtve ugodne Ocu.

Svakome od nas postavlja se pitanje jesmo li pronašli svoga Mesiju, svoga Spasitelja? Ako nismo, ostajemo u trajnom lutanju i traženju. Nemojmo brzo odustati, jer Isusa nisu prepoznali ni njegovi suvremenici. Mi često danas krivimo druge što ne prepoznajemo Mesiju, jer su oni ovakvi ili onakvi... Ipak, odgovornost je u nama samima. Mi smo zatrpani mnogim manje važnim stvarima koje nam smetaju da prepoznamo Spasitelja, Mesiju. On je među nama. On hoće svoje prebivalište u nama. Ivan Krstitelj pokazao nam je pravi put.

Apostoli su, čitamo u Ivanovom evanđelju pronašli Mesiju, ostavili sve i slijedili ga. Oni su u njemu prepoznali svoje ostvarenje i svoje ispunjenje. No, upoznavanje Mesije uvijek zahtjeva i odricanje i potpuno predânje njegovom pothvatu. Ne može se prihvatiti Mesiju, a ne prihvaćati njegov put. U tom traženju često nas prijateljska ruka treba dovesti do Mesije, kao što je to učinio Ivan Krstitelj svojim učenicima kad ih je poslao Isusu. Njihova radoznalost pretvorila se u doživljaj Boga i tu radost apostoli nisu mogli zadržati u sebi nego su je širili među sobom i među drugim ljudima. Molimo da u svijetu bude što više takvih „Krstitelja“ koji će ljude upućivati na pravi put.

Razmišljajući o Božjem pozivu čovjeku svakako trebamo posebno spomenuti svećenička i redovnička zvanja. U susretu s Kristom kao Mesijom kandidati se opredjeljuju na novi život, na poseban način povezani s Njime. No, Crkva nam danas želi naglasiti kako je temeljno zvanje svakog čovjeka – biti čovjek. Nadalje, po krštenju smo pozvani biti kršćanima, gdje god i što god radili – ako je sve na veću slavu Božju.

Vladimir Cesar