2. uskrsna nedjelja - Nedjelja Božjeg milosrđa A
Rano moja, hej
Slušajući program Katoličkog radija, učinilo mi se da je zalutala jedna pjesma u niz uskrsnog ugođaja. Znate li kako se ne možete riješiti zarazne melodije? Tako se, mnogima poznata i u naslovu prepoznata, pjesma Parnog valjka prožela s evanđeljem Nedjelje Božjeg milosrđa.
Nenadano je ta pjesma, isprva smatrana uljezom, ukazala na bit dolaska uskrslog Krista među svoje. Najprije u činjenici da njegovu ljubav ne mogu više spriječiti ni zatvorena vrata ni zatvorena srca, ni stvarnosti koje nam se čine neduhovnima. A još osobitije u obraćanju apostolu Tomi koji ne može vjerovati dok ne dotakne Isusove rane.
Rana je nešto čemu se pristupa s posebnom pažnjom i strahopoštovanjem. Nešto zbog čega čovjek trpi, ali to mu je trpljenje ipak nešto najbliže, zato ranu podnosi. Nekad jer nema izbora, ali češće, vjerujem, iz ljubavi. Sjećam se razgovora dviju prijateljica od kojih jedna kao medicinska sestra radi u bolnici s teškim bolesnicima. Druga je komentirala da ne može vjerovati kako ona to može svaki dan podnositi. Rekla je da razumije ako je netko tvoj pa se moraš za njega brinuti, ali kako može nepoznate ljude prati i previjati im rane, to joj je bilo mrsko i nepojmljivo. Odgovor je glasio otprilike ovako: „Te rane, te ljude, moraš jednostavno zavoljeti.“
Tako često čujemo riječi: „Ne mogu vjerovati“, osobito kada doznamo neku tešku, lošu vijest o postupcima ili ljudima koji ranjavaju. Vraćajući se s tim mislima na susret Isusa i Tome, nije li u njemu oslikano Božje obraćanje svakome od nas? Ako se smijemo tako neobično izraziti, kao da je čovjeku koga ljubi sam Bog zapjevao: „Rano moja, hej...“ Doduše, ne istim riječima, ali vrlo intimnima koje nam u pamet i srce dozivaju misao: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“
Kada u nama umjesto Boga nešto ili netko drugi caruje, kada lošim cestama s krivim ljudima putujemo, kada preko svojih tama njegovo svjetlo ne puštamo, nismo li tada mi rane Kristova tijela? Kada gradimo zidove tišine među sobom ili od bližnjih i njihovih rana bježimo, ne osjećamo li Gospodinov „Hej!“ kao poziv da mu se vratimo, da priđemo tim ranama u sebi i drugima kako bismo umanjili bol i produhovili svoj pogled na život i svijet?
Posebno su mi na srcu ljudi koji se osjećaju kao uljezi, kao da oni jedini jesu ili jedini nisu „ljudi rane“, i oni koji u svojim ranama ne mogu vjerovati da su toliko vrijedni i voljeni da je Sin Božji za njih dao svoje tijelo pretvoriti u jednu ranu kako bi im bio blizu i poručio im, u najljepšoj uskrsnoj pjesmi, da su sve njegovo.
Neka nam taj refren uđe u uho i prožme svaku misao, riječ i djelo da budemo svjedoci kako nema neduhovne stvarnosti ako živimo u Božjoj ljubavi!
vlč. Ivica Cujzek
Slušajući program Katoličkog radija, učinilo mi se da je zalutala jedna pjesma u niz uskrsnog ugođaja. Znate li kako se ne možete riješiti zarazne melodije? Tako se, mnogima poznata i u naslovu prepoznata, pjesma Parnog valjka prožela s evanđeljem Nedjelje Božjeg milosrđa.
Nenadano je ta pjesma, isprva smatrana uljezom, ukazala na bit dolaska uskrslog Krista među svoje. Najprije u činjenici da njegovu ljubav ne mogu više spriječiti ni zatvorena vrata ni zatvorena srca, ni stvarnosti koje nam se čine neduhovnima. A još osobitije u obraćanju apostolu Tomi koji ne može vjerovati dok ne dotakne Isusove rane.
Rana je nešto čemu se pristupa s posebnom pažnjom i strahopoštovanjem. Nešto zbog čega čovjek trpi, ali to mu je trpljenje ipak nešto najbliže, zato ranu podnosi. Nekad jer nema izbora, ali češće, vjerujem, iz ljubavi. Sjećam se razgovora dviju prijateljica od kojih jedna kao medicinska sestra radi u bolnici s teškim bolesnicima. Druga je komentirala da ne može vjerovati kako ona to može svaki dan podnositi. Rekla je da razumije ako je netko tvoj pa se moraš za njega brinuti, ali kako može nepoznate ljude prati i previjati im rane, to joj je bilo mrsko i nepojmljivo. Odgovor je glasio otprilike ovako: „Te rane, te ljude, moraš jednostavno zavoljeti.“
Tako često čujemo riječi: „Ne mogu vjerovati“, osobito kada doznamo neku tešku, lošu vijest o postupcima ili ljudima koji ranjavaju. Vraćajući se s tim mislima na susret Isusa i Tome, nije li u njemu oslikano Božje obraćanje svakome od nas? Ako se smijemo tako neobično izraziti, kao da je čovjeku koga ljubi sam Bog zapjevao: „Rano moja, hej...“ Doduše, ne istim riječima, ali vrlo intimnima koje nam u pamet i srce dozivaju misao: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“
Kada u nama umjesto Boga nešto ili netko drugi caruje, kada lošim cestama s krivim ljudima putujemo, kada preko svojih tama njegovo svjetlo ne puštamo, nismo li tada mi rane Kristova tijela? Kada gradimo zidove tišine među sobom ili od bližnjih i njihovih rana bježimo, ne osjećamo li Gospodinov „Hej!“ kao poziv da mu se vratimo, da priđemo tim ranama u sebi i drugima kako bismo umanjili bol i produhovili svoj pogled na život i svijet?
Posebno su mi na srcu ljudi koji se osjećaju kao uljezi, kao da oni jedini jesu ili jedini nisu „ljudi rane“, i oni koji u svojim ranama ne mogu vjerovati da su toliko vrijedni i voljeni da je Sin Božji za njih dao svoje tijelo pretvoriti u jednu ranu kako bi im bio blizu i poručio im, u najljepšoj uskrsnoj pjesmi, da su sve njegovo.
Neka nam taj refren uđe u uho i prožme svaku misao, riječ i djelo da budemo svjedoci kako nema neduhovne stvarnosti ako živimo u Božjoj ljubavi!
vlč. Ivica Cujzek
