2. uskrsna nedjelja - Nedjelja Božjeg milosrđa
Hrabri ljudi
Dragi čitatelji, u vjeri da ste doživjeli sreću susreta s Uskrslim, želim da se ljepota njegova mira udomaći u vašim obiteljima i njegova vas snaga učini hrabrim nositeljima uskrsne nade! U njenom svjetlu gledajući prema drugoj vazmenoj nedjelji, otkrivamo da je milosrđe način na koji Bog uvijek ide ususret čovjeku. Tako je došao i među svoje učenike nakon uskrsnuća.
Na njegovom mjestu mi bismo ih vjerojatno bar malo zašpotali zbog toga kako su se ponijeli za vrijeme muke. Gospodin ih ne kori, ali ne dolazi k njima kao da ima amneziju, kao da nije ništa bilo, nego im pokazuje svoje rane. Dobro su oni u toj gesti razumjeli svoje propuste i nije im trebalo stavljati sol na ranu. Patnja se, dakle, nije čudom izbrisala i sve što je bilo teško, nije nestalo, ali sve se promijenilo. Ti razočarani i prestrašeni ljudi u doticaju s Božjim milosrđem shvaćaju bit Uskrsa i primaju snagu da s Duhom Svetim mijenjaju svijet.
I mi nakon velikih događaja u životu očekujemo promjenu pa se pitamo zašto ona često izostaje. Možda zato što smo propustili vidjeti da promjenu ne nosi sam događaj, nego ljubav u njega uložena. To je čin hrabrih ljudi koji su Božji melem na rane ovoga svijeta. Oni znaju da milosrđe nije emocija, sućut ili sažaljenje, kako se definira u rječnicima. Milosrđe nije za one koji popuštaju zlu i zataškavaju nepravdu. Toleriranje svega je obamrlost uma i paraliza srca, a to nema veze s ljubavi koja zahtijeva strogoću i odlučnost jer čovjek koji voli, mrzi ono što voljenoga vrijeđa. Čovjek koji želi dobro, protivi se zlu, bori se protiv zla, a to ne ide bez rana. To nam najizravnije govore Isusovi ožiljci baš na Nedjelju Božjega milosrđa.
Mnogi danas od rana bježe. Ne mogu ih podnijeti, zato će učiniti sve da ih od sebe udalje. A prvi poziv Uskrsloga je da te rane na tragu njegova milosrđa pogledamo, još i više: „Prinesi ruku i stavi je u moj bok.“ Gdje bi drugdje danas bio Kristov bok ako ne uz njegove miljenike? Uz onu baku koja je ostala sama, uz onog bolesnika kome je dijagnosticirana neizlječiva bolest, uz ono dijete kojemu se rastaju roditelji, onog siromaha koji nema za kruh... uz bok svima kojima srca posebno zadrhte kada mole „u rane svoje sakrij me“.
Hvala svim tim svjedocima koji otkrivaju pravi smisao i glavno pitanje Uskrsa: Kako će izgledati naš susret s Kristom na pragu raja? Netko je zamislio da će on upitati: „Gdje su ti rane?“ Ako odgovorimo da ih nemamo, reći će: „Zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe?“
Daj Bože da se tada nađemo u društvu hrabrih ljudi koji znaju da Božje milosrđe nije za plašljivce, nego za ljudine koji se pred zlom ne predaju ni pod cijenu života i koji od svojih ne odustaju ni pod cijenu slomljenoga srca!
Vlč. Ivica Cujzek
Dragi čitatelji, u vjeri da ste doživjeli sreću susreta s Uskrslim, želim da se ljepota njegova mira udomaći u vašim obiteljima i njegova vas snaga učini hrabrim nositeljima uskrsne nade! U njenom svjetlu gledajući prema drugoj vazmenoj nedjelji, otkrivamo da je milosrđe način na koji Bog uvijek ide ususret čovjeku. Tako je došao i među svoje učenike nakon uskrsnuća.
Na njegovom mjestu mi bismo ih vjerojatno bar malo zašpotali zbog toga kako su se ponijeli za vrijeme muke. Gospodin ih ne kori, ali ne dolazi k njima kao da ima amneziju, kao da nije ništa bilo, nego im pokazuje svoje rane. Dobro su oni u toj gesti razumjeli svoje propuste i nije im trebalo stavljati sol na ranu. Patnja se, dakle, nije čudom izbrisala i sve što je bilo teško, nije nestalo, ali sve se promijenilo. Ti razočarani i prestrašeni ljudi u doticaju s Božjim milosrđem shvaćaju bit Uskrsa i primaju snagu da s Duhom Svetim mijenjaju svijet.
I mi nakon velikih događaja u životu očekujemo promjenu pa se pitamo zašto ona često izostaje. Možda zato što smo propustili vidjeti da promjenu ne nosi sam događaj, nego ljubav u njega uložena. To je čin hrabrih ljudi koji su Božji melem na rane ovoga svijeta. Oni znaju da milosrđe nije emocija, sućut ili sažaljenje, kako se definira u rječnicima. Milosrđe nije za one koji popuštaju zlu i zataškavaju nepravdu. Toleriranje svega je obamrlost uma i paraliza srca, a to nema veze s ljubavi koja zahtijeva strogoću i odlučnost jer čovjek koji voli, mrzi ono što voljenoga vrijeđa. Čovjek koji želi dobro, protivi se zlu, bori se protiv zla, a to ne ide bez rana. To nam najizravnije govore Isusovi ožiljci baš na Nedjelju Božjega milosrđa.
Mnogi danas od rana bježe. Ne mogu ih podnijeti, zato će učiniti sve da ih od sebe udalje. A prvi poziv Uskrsloga je da te rane na tragu njegova milosrđa pogledamo, još i više: „Prinesi ruku i stavi je u moj bok.“ Gdje bi drugdje danas bio Kristov bok ako ne uz njegove miljenike? Uz onu baku koja je ostala sama, uz onog bolesnika kome je dijagnosticirana neizlječiva bolest, uz ono dijete kojemu se rastaju roditelji, onog siromaha koji nema za kruh... uz bok svima kojima srca posebno zadrhte kada mole „u rane svoje sakrij me“.
Hvala svim tim svjedocima koji otkrivaju pravi smisao i glavno pitanje Uskrsa: Kako će izgledati naš susret s Kristom na pragu raja? Netko je zamislio da će on upitati: „Gdje su ti rane?“ Ako odgovorimo da ih nemamo, reći će: „Zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe?“
Daj Bože da se tada nađemo u društvu hrabrih ljudi koji znaju da Božje milosrđe nije za plašljivce, nego za ljudine koji se pred zlom ne predaju ni pod cijenu života i koji od svojih ne odustaju ni pod cijenu slomljenoga srca!
Vlč. Ivica Cujzek
