2. uskrsna nedjelja_B
BLAŽENI KOJI NE VIDJEŠE, I VJERUJU! (Iv 20, 19-31)
Iza nas je proslava najvećih i najsvetijih otajstava naše vjere. Liturgijska čitanja izvještavala su nas o tim događajima, a vjernička slavlja u nama su probudila i ojačala vjeru u Uskrsloga. Našim razmišljanjima i shvaćanjima trebamo si posvijestiti da smo otkupljeni i spašeni Kristovom žrtvom na križu i uskrsnućem od mrtvih. Kao darove spasenja Krist nam po svojim djelima ljubavi i vjernosti ostavlja sakramente. Posebno je vrijedno spomenuti krštenje po kojem postajemo sudionici Njegove uskrsne slave, kao i pomirenje po kojem nam Otac oprašta grijehe, propuste, sumnje. Poslanjem Duha Svetoga Krist će zaokružiti svoje djelo spasenja jer Duh nas preporađa i hrabri te nam daje snagu i mudrost kako plodonosno živjeti svoju vjeru.
U Djelima apostolskim Luka nam svjedoči o gorljivosti vjere članove prve Crkve. Odlikovali su se jednostavnošću, uzajamnošću i ustrajnošću – svjedočeći novost Kristova uskrsnuća. Živjeli su jedan za drugoga, jedan s drugim, bili su nesebični, spremni darivati se za dobro drugoga. Sve to radili su u znaku vječnosti, s pogledom i raspoloživošću srca prema Stvoritelju i Svedržitelju. Živjeli su objavljenu blagovijest i životom svjedočili nove odnose među ljudima u svjetlu Kristovog uskrsnuća.
Evanđelist Ivan, živi svjedok tih događaja onog vremena, opisuje nam prve susrete s Uskrslim. Svojim blagim pozdravom Isus je apostole hrabrio, donio im je radost i mir u srcu. Bio je svjestan da su upravo to izgubili u trenucima njegove osude i smrti. Upravo za tim mirom duše i srca, za unutarnjim ispunjenjem radošću i zadovoljstvom čovjek je težio od prvog grijeha i odbacivanja Boga. Krist pobjeđuje to zlo i poziva nas na trajno zajedništvo s Bogom. Da bismo bili dostojni dionici mira i uskrsne radosti Bogu trebamo pristupiti čistoga srca, s pravom i istinskom vjerom, iskrenim životom u miru i prijateljstvu s Bogom i bližnjima. Budući smo po naravi skloni odmetnuti se s tog puta Bog nam u svojem milosrđu po sakramentima daje priliku da svoju dušu očistimo od svih grijeha i krivnje koji štete našem miru. Isus ustanovljuje sakrament pomirenja i daje vlast opraštanja grijeha u Očevo ime svojim nasljednicima – apostolima, biskupima, svećenicima.
U apostolu Tomi, kojega obično nazivamo nevjerni Toma, zapravo su prikriveni svi ljudi koji sumnjaju, koji u svojoj nesigurnosti lutaju tražeći pravi put. Takvi nisu dovoljno hrabri krenuti u nepoznato, ne žele prihvatiti nešto oku nevidljivo i razumu neshvatljivo. Gledano još šire u tu skupinu možemo svrstati i ljude koji u svojim znanstvenim istraživanjima i naučavanjima o čovjeku i svijetu svoje zaključke svode samo na jednu dimenziju – na opipljivu stvar, na predmete, na materiju. Dajući prednost materijalnome, opipljivome gubimo čovjeka i iz života izbacujemo Boga. Ne želimo priznati svoju ograničenost. Toma je prošao put traženja i tek na kraju upoznao Uskrsloga. Potrebno je prepoznati Božje zahvate i objave u našem životu. Bilo ih je sigurno, ali ih možda nismo primijetili. Svi imamo priliku dodirnuti samoga Boga, mogli smo ga osjetiti, mogli smo se na njega osloniti. Isto tako svi smo imali trenutaka kada nam se činilo da Boga nema, da je daleko od nas, da ne brine o nama. Bitno je shvatiti da ne možemo razumjeti Isusovo uskrsnuće ako ne prihvatimo činjenicu o svojem uskrsnuću. Treba prijeći i taj put sazrijevanja u vjeri.
Mnogi ljudi su kao i Toma već izrekli svoje obraćenje, svoje vjerovanje. Takvi postaju svjedoci uskrsnuća. Oni se ne povlače iz svijeta nego žive i svjedoče uskrslog Krista. Otvaraju nam oči da spoznamo Božju objavu koja se neprestano događa, samo mi to ne primjećujemo ako Boga odbacujemo. Svijet oko nas govori o Bogu i pokazuje ga na puno načina. Da bismo ga uočili potrebno je progledati uskrslim očima i reći – Gospodin moj i Bog moj! Probudimo u sebi vjernika koji drijema ili možda čak i spava!
Iza nas je proslava najvećih i najsvetijih otajstava naše vjere. Liturgijska čitanja izvještavala su nas o tim događajima, a vjernička slavlja u nama su probudila i ojačala vjeru u Uskrsloga. Našim razmišljanjima i shvaćanjima trebamo si posvijestiti da smo otkupljeni i spašeni Kristovom žrtvom na križu i uskrsnućem od mrtvih. Kao darove spasenja Krist nam po svojim djelima ljubavi i vjernosti ostavlja sakramente. Posebno je vrijedno spomenuti krštenje po kojem postajemo sudionici Njegove uskrsne slave, kao i pomirenje po kojem nam Otac oprašta grijehe, propuste, sumnje. Poslanjem Duha Svetoga Krist će zaokružiti svoje djelo spasenja jer Duh nas preporađa i hrabri te nam daje snagu i mudrost kako plodonosno živjeti svoju vjeru.
U Djelima apostolskim Luka nam svjedoči o gorljivosti vjere članove prve Crkve. Odlikovali su se jednostavnošću, uzajamnošću i ustrajnošću – svjedočeći novost Kristova uskrsnuća. Živjeli su jedan za drugoga, jedan s drugim, bili su nesebični, spremni darivati se za dobro drugoga. Sve to radili su u znaku vječnosti, s pogledom i raspoloživošću srca prema Stvoritelju i Svedržitelju. Živjeli su objavljenu blagovijest i životom svjedočili nove odnose među ljudima u svjetlu Kristovog uskrsnuća.
Evanđelist Ivan, živi svjedok tih događaja onog vremena, opisuje nam prve susrete s Uskrslim. Svojim blagim pozdravom Isus je apostole hrabrio, donio im je radost i mir u srcu. Bio je svjestan da su upravo to izgubili u trenucima njegove osude i smrti. Upravo za tim mirom duše i srca, za unutarnjim ispunjenjem radošću i zadovoljstvom čovjek je težio od prvog grijeha i odbacivanja Boga. Krist pobjeđuje to zlo i poziva nas na trajno zajedništvo s Bogom. Da bismo bili dostojni dionici mira i uskrsne radosti Bogu trebamo pristupiti čistoga srca, s pravom i istinskom vjerom, iskrenim životom u miru i prijateljstvu s Bogom i bližnjima. Budući smo po naravi skloni odmetnuti se s tog puta Bog nam u svojem milosrđu po sakramentima daje priliku da svoju dušu očistimo od svih grijeha i krivnje koji štete našem miru. Isus ustanovljuje sakrament pomirenja i daje vlast opraštanja grijeha u Očevo ime svojim nasljednicima – apostolima, biskupima, svećenicima.
U apostolu Tomi, kojega obično nazivamo nevjerni Toma, zapravo su prikriveni svi ljudi koji sumnjaju, koji u svojoj nesigurnosti lutaju tražeći pravi put. Takvi nisu dovoljno hrabri krenuti u nepoznato, ne žele prihvatiti nešto oku nevidljivo i razumu neshvatljivo. Gledano još šire u tu skupinu možemo svrstati i ljude koji u svojim znanstvenim istraživanjima i naučavanjima o čovjeku i svijetu svoje zaključke svode samo na jednu dimenziju – na opipljivu stvar, na predmete, na materiju. Dajući prednost materijalnome, opipljivome gubimo čovjeka i iz života izbacujemo Boga. Ne želimo priznati svoju ograničenost. Toma je prošao put traženja i tek na kraju upoznao Uskrsloga. Potrebno je prepoznati Božje zahvate i objave u našem životu. Bilo ih je sigurno, ali ih možda nismo primijetili. Svi imamo priliku dodirnuti samoga Boga, mogli smo ga osjetiti, mogli smo se na njega osloniti. Isto tako svi smo imali trenutaka kada nam se činilo da Boga nema, da je daleko od nas, da ne brine o nama. Bitno je shvatiti da ne možemo razumjeti Isusovo uskrsnuće ako ne prihvatimo činjenicu o svojem uskrsnuću. Treba prijeći i taj put sazrijevanja u vjeri.
Mnogi ljudi su kao i Toma već izrekli svoje obraćenje, svoje vjerovanje. Takvi postaju svjedoci uskrsnuća. Oni se ne povlače iz svijeta nego žive i svjedoče uskrslog Krista. Otvaraju nam oči da spoznamo Božju objavu koja se neprestano događa, samo mi to ne primjećujemo ako Boga odbacujemo. Svijet oko nas govori o Bogu i pokazuje ga na puno načina. Da bismo ga uočili potrebno je progledati uskrslim očima i reći – Gospodin moj i Bog moj! Probudimo u sebi vjernika koji drijema ili možda čak i spava!
Vladimir Cesar
