2. vazmena nedjelja C
Skrasiti se
Uskrs nam je u živote usadio spoznaju da ljubav Božju ne mogu zaustaviti ni najokrutniji udarci zloga, ni opakosti kakve svijet ne pamti, ni grobni kamen, a ove nedjelje Božja riječ otkriva nam ljepotu poruke da njegovo milosrđe ne mogu spriječiti ni ljudske slabosti, strahovi ni ikakve sumnje. Čitamo da su učenici zatvorili vrata, a Isus je došao i stao u sredinu. Kako apostol Toma nije bio s njima, Isus je zbog njega ponovo došao u njihovu sredinu, iako su vrata opet bila zatvorena, ne bi li i njega uvjerio.
Zatvorena vrata važan su detalj koji evanđelist Ivan s razlogom ponavlja. Sjetimo se kako on prenosi prispodobu o Dobrom Pastiru u kojoj Isus kaže: „Ja sam vrata ovcama.“ Važan je i trenutak njegova dolaska u sredinu koju Ivan, također, ističe, jer sjetimo se kako je prije Isus pozvao čovjeka paralizirane ruke da stane u sredinu i ispruži ruku. I ozdravio je. Tako je sada Toma, paralizirana duha jer ne može vjerovati, u sredini s Gospodinom koji ga poziva da svoju ruku stavi u njegove rane. I Toma ozdravlja.
„I mnoga druga znamenja koja nisu zapisana“ u Svetom pismu Isus je učinio i čini danas u našoj sredini, samo što mi tako često gledamo u zatvorena vrata, a zaboravljamo da ona nisu zapreka Bogu da bude s nama. I kroz vrata naših tvrdoglavosti on dolazi. I kroz zatvorenost ljudskih okrutnosti i besmislica, kroz blokade nerazumnosti, kroz naše prekide komunikacije, našu malodušnost i ravnodušnost. Ne samo da dolazi, nego on je vrata koja nitko i ništa više ne može zatvoriti.
Međutim pred njima postoje ljudi, naša braća i sestre, koji se ne mogu udaljiti od svojega velikoga petka. Nedavno sam se susreo s gospodinom čije su me riječi dirnule. Vjeruje on da Bog postoji i želi ga tražiti, ali ne vidi vrata u svojoj sredini. Ne može vidjeti Isusa u svojem trpljenju i ne može razumjeti zašto mora trpjeti. A trpi mnogo, što zbog vlastite duhovne paralize, što zbog nemoći koju mu nameću oni koji u njegovoj okolini upiru prstom na njega, kojega je i vlastita obitelj izigrala i izdala, koji „nema budućnost jer je stari dečko“, koji je bolestan tjelesno i psihički, koji je digao ruke od sebe i na sebe. „Velečasni, recite mi zašto“, stalno je ponavljao.
I mene muči to pitanje zašto ne može svaki čovjek sada odmah susresti Uskrsloga i u njegovim ranama svoje rane umiriti, u njegovoj blizini naći svoj smisao.
Mislim da je problem u nama jer zatvaramo Božja vrata. Zato vas molim, vas kojima je stalo, pomognimo strpljivo jedni drugima skrasiti se pred Kristovim vratima. Svojim radosnim služenjem, svojom otvorenošću za one koji trpe, svojim odmakom od grijeha, pođimo susresti živoga Boga u čijim je ranama odgovor na svako pitanje zašto - za put u svetost.
Uskrs nam je u živote usadio spoznaju da ljubav Božju ne mogu zaustaviti ni najokrutniji udarci zloga, ni opakosti kakve svijet ne pamti, ni grobni kamen, a ove nedjelje Božja riječ otkriva nam ljepotu poruke da njegovo milosrđe ne mogu spriječiti ni ljudske slabosti, strahovi ni ikakve sumnje. Čitamo da su učenici zatvorili vrata, a Isus je došao i stao u sredinu. Kako apostol Toma nije bio s njima, Isus je zbog njega ponovo došao u njihovu sredinu, iako su vrata opet bila zatvorena, ne bi li i njega uvjerio.
Zatvorena vrata važan su detalj koji evanđelist Ivan s razlogom ponavlja. Sjetimo se kako on prenosi prispodobu o Dobrom Pastiru u kojoj Isus kaže: „Ja sam vrata ovcama.“ Važan je i trenutak njegova dolaska u sredinu koju Ivan, također, ističe, jer sjetimo se kako je prije Isus pozvao čovjeka paralizirane ruke da stane u sredinu i ispruži ruku. I ozdravio je. Tako je sada Toma, paralizirana duha jer ne može vjerovati, u sredini s Gospodinom koji ga poziva da svoju ruku stavi u njegove rane. I Toma ozdravlja.
„I mnoga druga znamenja koja nisu zapisana“ u Svetom pismu Isus je učinio i čini danas u našoj sredini, samo što mi tako često gledamo u zatvorena vrata, a zaboravljamo da ona nisu zapreka Bogu da bude s nama. I kroz vrata naših tvrdoglavosti on dolazi. I kroz zatvorenost ljudskih okrutnosti i besmislica, kroz blokade nerazumnosti, kroz naše prekide komunikacije, našu malodušnost i ravnodušnost. Ne samo da dolazi, nego on je vrata koja nitko i ništa više ne može zatvoriti.
Međutim pred njima postoje ljudi, naša braća i sestre, koji se ne mogu udaljiti od svojega velikoga petka. Nedavno sam se susreo s gospodinom čije su me riječi dirnule. Vjeruje on da Bog postoji i želi ga tražiti, ali ne vidi vrata u svojoj sredini. Ne može vidjeti Isusa u svojem trpljenju i ne može razumjeti zašto mora trpjeti. A trpi mnogo, što zbog vlastite duhovne paralize, što zbog nemoći koju mu nameću oni koji u njegovoj okolini upiru prstom na njega, kojega je i vlastita obitelj izigrala i izdala, koji „nema budućnost jer je stari dečko“, koji je bolestan tjelesno i psihički, koji je digao ruke od sebe i na sebe. „Velečasni, recite mi zašto“, stalno je ponavljao.
I mene muči to pitanje zašto ne može svaki čovjek sada odmah susresti Uskrsloga i u njegovim ranama svoje rane umiriti, u njegovoj blizini naći svoj smisao.
Mislim da je problem u nama jer zatvaramo Božja vrata. Zato vas molim, vas kojima je stalo, pomognimo strpljivo jedni drugima skrasiti se pred Kristovim vratima. Svojim radosnim služenjem, svojom otvorenošću za one koji trpe, svojim odmakom od grijeha, pođimo susresti živoga Boga u čijim je ranama odgovor na svako pitanje zašto - za put u svetost.
preč. Ivica Cujzek
