20. nedjelja kroz godinu_A
KAKVA JE NAŠA VJERA?!
Znamo da je prvenstveni cilj Biblije objaviti jednog i jedinog Boga. Kao plod vjerovanja u jednog Boga Izrael se u hodu pustinjom sjedinio i postao jedinstven narod. U Isusovo su vrijeme često prisvajali Boga samo za sebe, a drugim su narodima postavljali granice, smatrali su ih nedostojnima. Istina, nismo ni mi drugačiji danas. Pred Bogom nema privilegiranih. Svi mi tražimo Boga pa Ga često doživljavamo na svoj način. On je Otac svih ljudi jer su svi ljudi stvoreni na njegovu sliku. Isus je apostolima nakon uskrsnuća ostavio kao zadatak ostvariti njegovo misijsko poslanje do kraja. Krist tako spašava svakog čovjeka koji čezne i traži ljubav i dobrotu.
U opisanoj situaciji nedjeljnog evanđeoskog teksta očito se skrivaju problemi zatvorenosti u sebe prve kršćanske zajednice. Apostoli su, u namjeri da Židove uvjere u Kristovo mesijansko poslanje, na početku djelovanja naučavali da je Isus ‘poslan najprije k izgubljenim ovcama doma Izraelova’. Sveti Pavao shvatio je univerzalnost Radosne vijesti i na svojim misionarskim putovanjima propovijedao je svim narodima i ljudima dobre volje. Evanđelist Matej opisuje nam sliku Isusa koji uči, koji postupno širi granice vlastitoga poslanja, mijenja svoju odluku, zaustavlja se, prepoznaje veliku vjeru žene strankinje te odgovara na njezinu molbu i ozdravlja joj bolesnu kćer.
Stoga, uz današnji evanđeoski odlomak možemo dotaknuti i temu molitve. Žena Kanaanka jako je dobro shvatila Isusove riječi da oni koji kucaju otvara im se i koji traže nalaze. Ona je simbol svih onih koji vjeruju i ustrajno mole u nadi da će ih Bog uslišati. Bog sluša i onda kada nam se čini da uopće ne sluša. Kako možemo oživjeti vlastitu molitvu? Kako je ispuniti borbenošću i iskrenim predânjem žene Kanaanke? Naše su molitve snažne kada u svakidašnjemu životu ostvarujemo, ili barem nastojimo ostvariti ono za što molimo. Molitva je najradikalniji oblik vjere, odnosno poniznosti pred Bogom. Prava vjera ima samo jednu brigu: da sve ono što posjedujemo stavimo u ruke Onoga čije su mnogo sigurnije od naših. Ako u svom srcu nosimo takvu vjeru, tada će nam Bog otkriti da je ono što nam svakodnevno prelazi preko ruku dostatno za naš život.
Zato danas trebamo Isusovu poruku dijeliti drugima ne kao mrvice sa stola, nego kao potpuni obrok. Bog je uvijek netko tko nadilazi naše shvaćanje. U njega treba vjerovati, Njemu se treba otvoriti, Njemu se treba povjeriti. To nam Isus pokazuje vlastitim primjerom. Bog je ljubav i tko ljubi taj poznaje Boga. Tko ne ljubi taj ne pozna niti Boga niti bližnjega svojega. Kao uzor poniznosti, potpunog predânja volji Božjoj i ustrajne molitve Crkva pred nas stavlja Isusovu Majku Mariju, koju ćemo ovih dana slaviti kao Kraljicu. Samo učeći, uz pomoć Kristove milosti, boriti se i pobijediti zlo u sebi i u odnosima s drugima, postaje se istinski graditelj mira i građanskog napretka. Neka nam Djevica Marija, Kraljica mira, pomogne, u različitim zvanjima i životnim situacijama, da budemo svjedoci mira koji nam je Krist darovao i ostavio kao zahtjevno poslanje koje treba posvuda ostvarivati.
Znamo da je prvenstveni cilj Biblije objaviti jednog i jedinog Boga. Kao plod vjerovanja u jednog Boga Izrael se u hodu pustinjom sjedinio i postao jedinstven narod. U Isusovo su vrijeme često prisvajali Boga samo za sebe, a drugim su narodima postavljali granice, smatrali su ih nedostojnima. Istina, nismo ni mi drugačiji danas. Pred Bogom nema privilegiranih. Svi mi tražimo Boga pa Ga često doživljavamo na svoj način. On je Otac svih ljudi jer su svi ljudi stvoreni na njegovu sliku. Isus je apostolima nakon uskrsnuća ostavio kao zadatak ostvariti njegovo misijsko poslanje do kraja. Krist tako spašava svakog čovjeka koji čezne i traži ljubav i dobrotu.
U opisanoj situaciji nedjeljnog evanđeoskog teksta očito se skrivaju problemi zatvorenosti u sebe prve kršćanske zajednice. Apostoli su, u namjeri da Židove uvjere u Kristovo mesijansko poslanje, na početku djelovanja naučavali da je Isus ‘poslan najprije k izgubljenim ovcama doma Izraelova’. Sveti Pavao shvatio je univerzalnost Radosne vijesti i na svojim misionarskim putovanjima propovijedao je svim narodima i ljudima dobre volje. Evanđelist Matej opisuje nam sliku Isusa koji uči, koji postupno širi granice vlastitoga poslanja, mijenja svoju odluku, zaustavlja se, prepoznaje veliku vjeru žene strankinje te odgovara na njezinu molbu i ozdravlja joj bolesnu kćer.
Stoga, uz današnji evanđeoski odlomak možemo dotaknuti i temu molitve. Žena Kanaanka jako je dobro shvatila Isusove riječi da oni koji kucaju otvara im se i koji traže nalaze. Ona je simbol svih onih koji vjeruju i ustrajno mole u nadi da će ih Bog uslišati. Bog sluša i onda kada nam se čini da uopće ne sluša. Kako možemo oživjeti vlastitu molitvu? Kako je ispuniti borbenošću i iskrenim predânjem žene Kanaanke? Naše su molitve snažne kada u svakidašnjemu životu ostvarujemo, ili barem nastojimo ostvariti ono za što molimo. Molitva je najradikalniji oblik vjere, odnosno poniznosti pred Bogom. Prava vjera ima samo jednu brigu: da sve ono što posjedujemo stavimo u ruke Onoga čije su mnogo sigurnije od naših. Ako u svom srcu nosimo takvu vjeru, tada će nam Bog otkriti da je ono što nam svakodnevno prelazi preko ruku dostatno za naš život.
Zato danas trebamo Isusovu poruku dijeliti drugima ne kao mrvice sa stola, nego kao potpuni obrok. Bog je uvijek netko tko nadilazi naše shvaćanje. U njega treba vjerovati, Njemu se treba otvoriti, Njemu se treba povjeriti. To nam Isus pokazuje vlastitim primjerom. Bog je ljubav i tko ljubi taj poznaje Boga. Tko ne ljubi taj ne pozna niti Boga niti bližnjega svojega. Kao uzor poniznosti, potpunog predânja volji Božjoj i ustrajne molitve Crkva pred nas stavlja Isusovu Majku Mariju, koju ćemo ovih dana slaviti kao Kraljicu. Samo učeći, uz pomoć Kristove milosti, boriti se i pobijediti zlo u sebi i u odnosima s drugima, postaje se istinski graditelj mira i građanskog napretka. Neka nam Djevica Marija, Kraljica mira, pomogne, u različitim zvanjima i životnim situacijama, da budemo svjedoci mira koji nam je Krist darovao i ostavio kao zahtjevno poslanje koje treba posvuda ostvarivati.
Vladimir Cesar