21. nedjelja kroz godinu A
A što vi kažete?
Bilo bi zanimljivo napraviti jednu tzv. vox populi anketu na ulicama našeg grada pitajući vjernike koji izlaze s nedjeljne mise dva Isusova pitanja učenicima iz današnjeg evanđelja: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ i „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Zasigurno bi lakše odgovorili na ovo prvo pitanje jer i s odmakom od dvije tisuće godina ne prestaju tumačenja Isusovog lika i djela; neki bi i nadalje izrazili sumnju u njegovo stvarno postojanje, neki u njegovo božanstvo, neki u njegovu ulogu u povijesti čovječanstva, neki njegovu eshatološku poruku spasenja. Vjerujem većina bi imala neko mišljenje o Isusu.
Puno zahtjevnije bilo bi našim ispitancima odgovoriti na drugo pitanje jer uključuje osobni odnos prema Isusu. I to što su redoviti na svetoj misi se znači da bi lako odgovorili na postavljeno pitanje. Jer to pitanje provocira moj osobni, jedinstveni odnos s osobom Isusa Krista. I dok je apostol Petar u nadahnuću i spoznaji od Boga Oca darovanoj odgovorio i mogli bismo reći ispovijedio vjeru u Isusa Krista Spasitelja: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“, mi smo poučeni i u toj vjeri kršteni pozvani osim ove ispovjedi vjere ostvariti osobni odnos s Bogom. A graditi odnos s Bogom zahtjevno je kao i graditi odnose s drugima. Potrebno je vrijeme, posvećenost, zajedništvo.
U prvim vremenima Crkve kandidate za krštenje se dovodilo učitelju, gdje ih se pitalo o motivima i ozbiljnosti odluke da postanu kršćani. Za svakog od kandidata trebao je posvjedočiti jamac i tek bi onda ušli među pripravnike i pripremali se 3 godine za događaj krštenja kako bi kandidat sazrio u osobnoj vjeri i životu po kršćanskim načelima.
Sakramenti inicijacije koje smo primili u djetinjstvu u vjeri naših roditelja i kumova daruju nam posvetnu milost, otvaraju nas odnosu s Bogom, ali kroz život u sakramentalnoj milosti dužni smo dati osobni odogovor na Isusovo pitanje: A ti, što ti kažeš, tko sam ja za tebe?
Ako našu kršćansku vjeru doživljavamo kao skup istina u koje vjerujem, kao pripadnost jednoj zajednici koja se zove Crkva, ili pak kroz vršenje određenih propisa pravila i zapovijedi, sve je to premalo da bi se mogli zvati Kršćani. Kršćanin sam po tome što se osobno odlučujem i opredjeljujem za Krista, što osobno idem za njim jer je on postao smisao i mjerilo moga života.
Anita Treščec
Bilo bi zanimljivo napraviti jednu tzv. vox populi anketu na ulicama našeg grada pitajući vjernike koji izlaze s nedjeljne mise dva Isusova pitanja učenicima iz današnjeg evanđelja: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ i „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Zasigurno bi lakše odgovorili na ovo prvo pitanje jer i s odmakom od dvije tisuće godina ne prestaju tumačenja Isusovog lika i djela; neki bi i nadalje izrazili sumnju u njegovo stvarno postojanje, neki u njegovo božanstvo, neki u njegovu ulogu u povijesti čovječanstva, neki njegovu eshatološku poruku spasenja. Vjerujem većina bi imala neko mišljenje o Isusu.
Puno zahtjevnije bilo bi našim ispitancima odgovoriti na drugo pitanje jer uključuje osobni odnos prema Isusu. I to što su redoviti na svetoj misi se znači da bi lako odgovorili na postavljeno pitanje. Jer to pitanje provocira moj osobni, jedinstveni odnos s osobom Isusa Krista. I dok je apostol Petar u nadahnuću i spoznaji od Boga Oca darovanoj odgovorio i mogli bismo reći ispovijedio vjeru u Isusa Krista Spasitelja: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“, mi smo poučeni i u toj vjeri kršteni pozvani osim ove ispovjedi vjere ostvariti osobni odnos s Bogom. A graditi odnos s Bogom zahtjevno je kao i graditi odnose s drugima. Potrebno je vrijeme, posvećenost, zajedništvo.
U prvim vremenima Crkve kandidate za krštenje se dovodilo učitelju, gdje ih se pitalo o motivima i ozbiljnosti odluke da postanu kršćani. Za svakog od kandidata trebao je posvjedočiti jamac i tek bi onda ušli među pripravnike i pripremali se 3 godine za događaj krštenja kako bi kandidat sazrio u osobnoj vjeri i životu po kršćanskim načelima.
Sakramenti inicijacije koje smo primili u djetinjstvu u vjeri naših roditelja i kumova daruju nam posvetnu milost, otvaraju nas odnosu s Bogom, ali kroz život u sakramentalnoj milosti dužni smo dati osobni odogovor na Isusovo pitanje: A ti, što ti kažeš, tko sam ja za tebe?
Ako našu kršćansku vjeru doživljavamo kao skup istina u koje vjerujem, kao pripadnost jednoj zajednici koja se zove Crkva, ili pak kroz vršenje određenih propisa pravila i zapovijedi, sve je to premalo da bi se mogli zvati Kršćani. Kršćanin sam po tome što se osobno odlučujem i opredjeljujem za Krista, što osobno idem za njim jer je on postao smisao i mjerilo moga života.
A koliko smo vjerodostojni kada izgovaramo naučeno Vjerovanje potvrditi ćemo svojim životom koji zapravo treba biti naš odgovor na Isusovo pitanje. Otkriti Isusa onakvim kakav on doista jest, kakvim se posredstvom Oca nebeskoga objavio Petru, a po njemu i svim drugim učenicima, Crkvi koju Petar predstavlja, treba biti prvi korak našeg osobnog odnosa s Isusom, a uz Božju će se milost tada, i naš život učvrsti u vjeri koja svoj temelj ima na Petru – Stijeni.
Anita Treščec
