21. nedjelja kroz godinu C
Sezame, otvori se
Predivno je vidjeti naša svetišta ispunjena ljudima koji Božjoj Majci daju hvalu i čast! Velika je radost i ponos biti dio naroda odanog cilju koji se odražava u riječima pjesme: „Svete njene, sve vrline koje su joj rajski kras neka Bogu u visine kao uzor vode nas!“
Taj dolazak pred Boga tema je nedjelje u kojoj slušamo kako je netko zapitao Isusa je li malo onih koji se spasavaju, ali nije dobio direktan odgovor, nego: „Borite se da uđete na uska vrata.“ U svjetlu Velike Gospe, koju u litanijskoj molitvi zazivamo „vrata nebeska“ jer kroz nju je Bog sišao na zemlju, očito je što znači da su uska ta vrata. Nikome tko je marijansku pobožnost upoznao ne treba naglašavati da je to zato što sve te njene vrline imaju isti nazivnik: poniznost i samo poniznost. Ni spomenutu borbu nije potrebno tumačiti jer dobro znamo da se radi o borbi sa samim sobom.
Gledajući mnoštvo koje to razumije, čini se da mi nećemo imati problema s vratima neba. Zašto onda ipak osjećamo grč pred Isusovim riječima „ne znam odakle ste“?
Već dugo nisam čuo dosjetku: „Kaj si se ti na čamcu rodil!?“ kojom se opominjalo onoga tko nije za sobom zatvorio vrata. Živimo u svijetu u kojem ima sve više vrata koja se otvaraju i zatvaraju sama od sebe, bez imalo muke, na senzore, daljinski ili klik, a mi kao grofovi ulazimo i u virtualna i realna čudesa i blaga ovoga svijeta. Čak ni bajkovit sezame, otvori se, čak ni dobar dan ne treba reći, a kamoli nešto zamoliti ili od nekoga čuti opomenu.
Nebeska vrata ne funkcioniraju tako. Molitva nije čarobna formula koja razmiče sve prepreke, nego mudrost življenja koja osposobljuje za otvaranje vrata onome što je od Boga i osnažuje za zatvaranje vrata svemu što i Boga i čovjeka vrijeđa.
Nismo na čamcu plutali, nego smo u obitelji stasali. Možda nije sve bilo bajno, ali „danak svaki“ smo se borili. Možda nije ni nama uvijek bila po volji melodija crkvenih pjesama ili molitava, ali sjećamo ih se dok je tama za petama. Kako su tada mile! Jer vraćaju nas pred vrata sigurnosti. Zbog manjka takva svjedočanstva strepimo hoćemo li mi moći ući u nebo.
Zato resimo se marijanskim vrlinama i na van, to je nešto prekrasno! Ali još je važnije boriti se protiv šutnje i praznine u našim domovima i srcima, protiv zalupljenih vrata dobru i odškrinutih vrata zlu koje otima, napose mlađima, osjećaj odakle su.
Dragi čitatelji, borimo se protiv modernih navika da se i od sadašnjih i vječnih muka spasiti možemo sami od sebe, bez molitve i truda, bez Boga i bližnjega. Danak svaki o njima recimo našoj nebeskoj Majčici nešto lijepo. Možda i nama, kao u Kani svome Sinu, kaže što oni nemaju, a mi im možemo to dati. Poslušajmo ju i ufajmo se u nju moćnu sada i u smrtni čas.
Predivno je vidjeti naša svetišta ispunjena ljudima koji Božjoj Majci daju hvalu i čast! Velika je radost i ponos biti dio naroda odanog cilju koji se odražava u riječima pjesme: „Svete njene, sve vrline koje su joj rajski kras neka Bogu u visine kao uzor vode nas!“
Taj dolazak pred Boga tema je nedjelje u kojoj slušamo kako je netko zapitao Isusa je li malo onih koji se spasavaju, ali nije dobio direktan odgovor, nego: „Borite se da uđete na uska vrata.“ U svjetlu Velike Gospe, koju u litanijskoj molitvi zazivamo „vrata nebeska“ jer kroz nju je Bog sišao na zemlju, očito je što znači da su uska ta vrata. Nikome tko je marijansku pobožnost upoznao ne treba naglašavati da je to zato što sve te njene vrline imaju isti nazivnik: poniznost i samo poniznost. Ni spomenutu borbu nije potrebno tumačiti jer dobro znamo da se radi o borbi sa samim sobom.
Gledajući mnoštvo koje to razumije, čini se da mi nećemo imati problema s vratima neba. Zašto onda ipak osjećamo grč pred Isusovim riječima „ne znam odakle ste“?
Već dugo nisam čuo dosjetku: „Kaj si se ti na čamcu rodil!?“ kojom se opominjalo onoga tko nije za sobom zatvorio vrata. Živimo u svijetu u kojem ima sve više vrata koja se otvaraju i zatvaraju sama od sebe, bez imalo muke, na senzore, daljinski ili klik, a mi kao grofovi ulazimo i u virtualna i realna čudesa i blaga ovoga svijeta. Čak ni bajkovit sezame, otvori se, čak ni dobar dan ne treba reći, a kamoli nešto zamoliti ili od nekoga čuti opomenu.
Nebeska vrata ne funkcioniraju tako. Molitva nije čarobna formula koja razmiče sve prepreke, nego mudrost življenja koja osposobljuje za otvaranje vrata onome što je od Boga i osnažuje za zatvaranje vrata svemu što i Boga i čovjeka vrijeđa.
Nismo na čamcu plutali, nego smo u obitelji stasali. Možda nije sve bilo bajno, ali „danak svaki“ smo se borili. Možda nije ni nama uvijek bila po volji melodija crkvenih pjesama ili molitava, ali sjećamo ih se dok je tama za petama. Kako su tada mile! Jer vraćaju nas pred vrata sigurnosti. Zbog manjka takva svjedočanstva strepimo hoćemo li mi moći ući u nebo.
Zato resimo se marijanskim vrlinama i na van, to je nešto prekrasno! Ali još je važnije boriti se protiv šutnje i praznine u našim domovima i srcima, protiv zalupljenih vrata dobru i odškrinutih vrata zlu koje otima, napose mlađima, osjećaj odakle su.
Dragi čitatelji, borimo se protiv modernih navika da se i od sadašnjih i vječnih muka spasiti možemo sami od sebe, bez molitve i truda, bez Boga i bližnjega. Danak svaki o njima recimo našoj nebeskoj Majčici nešto lijepo. Možda i nama, kao u Kani svome Sinu, kaže što oni nemaju, a mi im možemo to dati. Poslušajmo ju i ufajmo se u nju moćnu sada i u smrtni čas.
Vlč. Ivica Cujzek
