RIJEČI TVOJE, GOSPODINE, DUH SU I ŽIVOT!

Današnji odlomak iz Ivanova evanđelja opisuje reakciju Isusovih učenika na njegov govor o kruhu i tijelu. Nakon Isusovih riječi mnogi učenici su se povukli, odustali su te ga više nisu slijedili jer su im njegove riječi bile preoštre, prezahtjevne - "tvrda besjeda". Za njih se u samom Isusovom nastupu radi o nedopustivom, neprimjerenom, uvredljlivom i sablažnjivom govoru, do te mjere da se moraju udaljiti od njega jer ne mogu više izdržati njegovu blizinu. Oni pak učenici koji su ostali uz Isusa, unatoč osudi i optužbama protiv njega onih otpalih, ispovijedaju svoju vjeru u Krista i još su čvršće povezani s njim. Očito je da se ovdje sve temelji na pitanju tko je Isus. Svaki onaj koji u Isusu nije vidio i danas ne vidi više od sina Marije i Josipa, nije mogao ni danas ne može vidjeti i shvatiti Isusa uzdignutog na drvo križa kao Spasitelja i Otkupitelja ljudi, kao Sina Božjega koji s neba silazi kao kruh života vječnoga.

Isusa nije iznenadilo odustajanje učenika. Očekivao je njihovo prispitivanje i preslagivanje. U svojem govoru nije zbog toga ublažio svoje zahtjeve kako bi ih zadržao. Svojim mrmljanjem i prigovaranjem učenici su stali uz bok židovskim starješinama koji su Isusa od početka njegovog javnog djelovanja odbacili i protivili mu se.

Isus nas sve poučava da se duhom trebamo otvoriti razumijevanju njegovih riječi koje donose život. Vjerom u Isusa zapravo ulazimo u područje duhovnog života gdje susrećemo Boga i ostajemo s njim. Nevjera je suprotno od toga jer živimo u odvojenosti od Boga, od  njegovog duha i života. Vjera je Božji dar čovjeku, a nevjera nije Božje odbacivanje čovjeka, nego je ljudska zatvorenost Božjem daru.

Ostati s Isusom ili otići od njega zapravo su slike vjere i nevjere. U duhu evanđelja riječ ostati vezana je uz neku osobu, a ne uz neko mjesto boravka. Stoga Petar u svojoj vjeroispovijesti, kao odgovor Isusu, uzvikuje - kome da idemo, kad ti imaš riječi života vječnoga, ti si Svetac Božji. Zato shvatimo i prihvatimo današnja liturgijska čitanja kao poziv na zajedništvo Kristovih vjernika. Ono se najbolje očituje slavljenjem euharistije i vjernošću savezu ljubavi koji smo s Bogom sklopili na krštenju, tj. životom prema Božjim zapovijedima. Tako ćemo svijetu pokazati da je Isus vrijedan i dostojan našeg ostajanja, povjerenja i pouzdanja. Euharistija je znak jedinstva vjernika i duhovnih pastira Crkve - pape i biskupa. Zato ih i poimence spominjemo u molitvama misnog kanona kako bismo iskazali svoju povezanost s njima kao Kristovim nasljednicima.