GOSPODINE, DAJ NAM SVOJ MIR!

Prorok Izaija propovijeda Židovima u vremenu obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva. Bog im po njemu poručuje da će, ne samo obnoviti svoj saveznički narod, nego ga i učiniti znakom svoje prisutnosti za sve narode. Doživjevši Božju dobrotu, vjernički narod postaje znakom i sredstvom te dobrote za druge narode.

Pavao preporučuje svojim suvremenicima, a i nama danas, da životne teškoće prihvaćamo kao Božje odgojne mjere prema nama. Služi se slikom odgoja u ondašnjim obiteljima među Židovima. Pod tim su podrazumijevali učenje izraelske religiozne tradicije, a roditelji su bili odgovorni za cjelovito prenošenje tih vrednota svojoj djeci. U Božjem odgoju vjernici stječu duhovnu mudrost koja uključuje unutarnji mir i pravilan odnos prema Bogu i ljudima. Mir i pravda su mesijanska dobra.

U Lukinom evanđelju Isus kritizira vjerske starješine svoga naroda, jer postavljaju ljudske granice Božjem djelovanju. Uzimaju si za pravo raspravljati i određivati koliki se broj ljudi spašava, a ne žele prihvatiti Isusa kao putujućeg misionara koji naviješta kraljevstvo Božje i objavljuje znak Božje dobrote prema svim ljudima. Isus svojim odgovorom potiče na osobno zalaganje upravo sada, odmah. Nema se vremena čekati neki pravi trenutak koji si mi želimo odrediti kad nam najviše odgovara. Naprotiv, ljudi se trebaju boriti da ulaze na uska vrata koja bi kasnije mogla biti zaključana. Svjestan svoga poslanja, Isus traži od svojih sugovornika hitan odaziv, da se okane rasprave o konačnom broju spašenih ili osuđenih, a više se posvete osobnom duhovnom napretku. Poziva ih na gozbu ljubavi, u zajedništvo vjernika. Znamo da se u Isusovo vrijeme pozivalo na gozbu one osobe kojima se  željelo izraziti međusobnu povezanost i prijateljstvo. Biti s nekim na takvoj gozbi, značilo je biti uzdignut na razinu osobnog prijatelja. Naš domaćin na toj gozbi je Bog, Stvoritelj svih ljudi. Isus je znak te Božje dobrote prema svima i tražio je da takav znak budu i drugi vjernici.

Isus nas sve opominje da nitko nije već sada magijski spašen ili zauvijek isključen iz plana spasenja. Svoj vjernički život trebamo tako živjeti da naša djela budu dostojna Božje dobrote te da i drugi, gledajući nas, požele obratiti se i biti poput nas. Bogu je drago da, kao crkvena zajednica i svaki pojedinačno, odražavamo Božju dobrotu prema svima ljudima i narodima te se svi jednom nađemo u njegovom kraljevstvu nebeskom.