22. nedjelja kroz godinu B
„Na usnama med, a u srcu jed“
U mudroj priči pripovijeda se kako je u jednu mladu šumu dolutala sjekira. Sve drveće uplašilo se da će biti posječeno. Tada im se obratilo jedno staro drvo kazavši: „Ne bojte se onog sječiva dokle god se netko od vas ne ponudi da bude drška.“
Ta sjekira i našim podnebljem vreba ulizujući se medonosnim riječima, dodvoravajući se zagonetnim izgledom i umilnim obećanjima onome tko će joj služiti, tko će se okrenuti protiv sebe i svojih. Čovjeka koji je na takvu izdaju spreman pristati, vrlo je lako učiniti drškom pokvarenosti.
Gospodin skreće pozornost upravo na prijetnje koje ne donosi zlo samo po sebi, nego po ljudskom pristanku na zlo. Ozbiljno moramo shvatiti njegovo upozorenje na licemjerje onih što se smatraju uzornima glede forme koju dosljedno izvršavaju. Njega ne mogu impresionirati slatke riječi i privlačna vanjština jer kao što ljudi vide lica, tako on vidi srca. I žalosti ga to što Boga „narod usnama časti, a srce mu je daleko“ od njega. Stoga i veli: „Iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“
Svjedočeći ekološkim nepogodama uzrokovanim zagađenjem prirode, vidimo kako je vjetru lako slomiti stablo koje stoji negdje po strani, samo, dok šuma kojoj je drveće povezano korijenjem i oslonjeno na krošnje do sebe, odolijeva svim olujama. Lijepa je to slika što podsjeća na ljudsko zajedništvo ukorijenjeno u Bogu. U tom kontekstu najviše žalosti prizor rušenja zasada jednoga društva, sječe njegovih principa i svetinja. Takvo društvo prestaje biti kolijevka moralnih vrijednosti i postaje drška svoga vlastitog sječiva, dignutog prema mlađim generacijama.
Slijedom ovih misli, osjećamo koliko licemjerje truje naš svijet. Kada je „na usnama med, a u srcu jed“, uzalud ćemo budućim naraštajima pokazivati krasne fotografije svoga zavičaja. Samo su puste tlapnje prepričavanja kako se nekada tu mirnije i zdravije živjelo. Nema smisla pripovijedati o radosti života jer djeca čuju tek prazne floskule o druželjubivosti ako im konkretnim primjerom iskrenog življenja ne pokažemo što znači držati se skupa i ne pristajati biti drškom zla.
Ne dajmo da predivni krajobrazi naših nutrina i međuljudskih odnosa postanu neprepoznatljive i oronule pustoši u kojima se od onečišćenja ne može ni disati, a kamoli rasti. Zlo svoje žrtve traži na takvim zagušljivim mjestima i samo dušama koje su se udaljile od Božjih zapovijedi može nauditi. Prkosimo mu svojim srčanim i usrdnim svjedočanstvom o ljepoti zajedništva u kojem ima mjesta za prozračnost, svježinu i snagu Duha Božjega!
U mudroj priči pripovijeda se kako je u jednu mladu šumu dolutala sjekira. Sve drveće uplašilo se da će biti posječeno. Tada im se obratilo jedno staro drvo kazavši: „Ne bojte se onog sječiva dokle god se netko od vas ne ponudi da bude drška.“
Ta sjekira i našim podnebljem vreba ulizujući se medonosnim riječima, dodvoravajući se zagonetnim izgledom i umilnim obećanjima onome tko će joj služiti, tko će se okrenuti protiv sebe i svojih. Čovjeka koji je na takvu izdaju spreman pristati, vrlo je lako učiniti drškom pokvarenosti.
Gospodin skreće pozornost upravo na prijetnje koje ne donosi zlo samo po sebi, nego po ljudskom pristanku na zlo. Ozbiljno moramo shvatiti njegovo upozorenje na licemjerje onih što se smatraju uzornima glede forme koju dosljedno izvršavaju. Njega ne mogu impresionirati slatke riječi i privlačna vanjština jer kao što ljudi vide lica, tako on vidi srca. I žalosti ga to što Boga „narod usnama časti, a srce mu je daleko“ od njega. Stoga i veli: „Iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“
Svjedočeći ekološkim nepogodama uzrokovanim zagađenjem prirode, vidimo kako je vjetru lako slomiti stablo koje stoji negdje po strani, samo, dok šuma kojoj je drveće povezano korijenjem i oslonjeno na krošnje do sebe, odolijeva svim olujama. Lijepa je to slika što podsjeća na ljudsko zajedništvo ukorijenjeno u Bogu. U tom kontekstu najviše žalosti prizor rušenja zasada jednoga društva, sječe njegovih principa i svetinja. Takvo društvo prestaje biti kolijevka moralnih vrijednosti i postaje drška svoga vlastitog sječiva, dignutog prema mlađim generacijama.
Slijedom ovih misli, osjećamo koliko licemjerje truje naš svijet. Kada je „na usnama med, a u srcu jed“, uzalud ćemo budućim naraštajima pokazivati krasne fotografije svoga zavičaja. Samo su puste tlapnje prepričavanja kako se nekada tu mirnije i zdravije živjelo. Nema smisla pripovijedati o radosti života jer djeca čuju tek prazne floskule o druželjubivosti ako im konkretnim primjerom iskrenog življenja ne pokažemo što znači držati se skupa i ne pristajati biti drškom zla.
Ne dajmo da predivni krajobrazi naših nutrina i međuljudskih odnosa postanu neprepoznatljive i oronule pustoši u kojima se od onečišćenja ne može ni disati, a kamoli rasti. Zlo svoje žrtve traži na takvim zagušljivim mjestima i samo dušama koje su se udaljile od Božjih zapovijedi može nauditi. Prkosimo mu svojim srčanim i usrdnim svjedočanstvom o ljepoti zajedništva u kojem ima mjesta za prozračnost, svježinu i snagu Duha Božjega!
Vlč. Ivica Cujzek
