Današnja nas biblijska čitanja uče kako naći pravi put nasljedovanja Božjih zapovijedi, kako ostati Kristovima i onda kad nas okolina optužuje i krivo tumači naše ponašanje. Te zakone i zapovijedi Mojsije je stavio pred Izraelce tražeći od njih pravilan stav prema Bogu i vršenje istih iz zahvalnosti za sve dobro kojima ih je obdario na putu iz egipatskog ropstva do obećane zemlje. Pravovjernost i obdržavanje zapovijedi Izraelce je činilo posebnima, razboritima i prepoznatljivima među drugim narodima koji su ih okruživali. Bili su svjesni svoje pripadnosti Bogu. Iz takvog života po savjesti rađa se vjera u Božju blizinu, u njegovu neprestanu prisutnost među Izraelcima. Osjećaju njegovu blizinu jer on uslišava njihove molitve, štiti obespravljene, odbačene, usamljene, ugrožene ... Mojsije s pravom opominje svoje sunarodnjake da ovim Božjim zapovijedima koje im je prenio ništa ne dodaju niti ne oduzimaju te ih potiče na dosljedno vršenje Božjih zakona.

U današnjem evanđeoskom izvještaju možemo prepoznati Markovo viđenje i doživljaj Isusovog govora na gori gdje je blaženima proglasio one koji su čistoga srca, koji u svojoj nutrini prihvaćaju i djelima vrše Božje zapovijedi, a ne zadovoljavaju se izvanjskim obdržavanjem ljudskih propisa i formalnosti. Isus svojim životom inače, a danas i nastupom u obrani svojih učenika, nije želio ni umanjiti ni ukinuti važnost Božjih zapovijedi u životu vjernika. On je svojim životom živio, a učenike pripremao na život, kakav je Mojsije tražio od svojih sunarodnjaka predajući im Božje zapovijedi. One su središte Isusovog života. Ne ukida ih nego traži njihovo iskreno i istinsko poštivanje jer su one važnije od svih ljudskih zakona. Bio je protiv stavljanja ljudskih odredbi i kriterija iznad Božjih zakona.

Svjedoci smo koliko se danas u modernom društvu uspjelo i koliko se još više neprimjerenih normi ponašanja i kretetrija življenja pokušava nametnuti kao nešto normalno i prihvatljivo. Sve te situacije proizlaze iz ljudskog srca, onečišćuju čovjeka i postaju grešne jer nisu u skladu s Božjim zapovijedima. Do svega toga dolazi onda kad svoje postupke i djela ne mjerimo prema objavljenoj Božjoj riječi nego prema vlastitim željama, prohtjevima i požudama. Kako bismo ostali Božji miljenici trebamo čitati i čuvati Božju riječ, vršiti Božje zapovijedi i tako čistiti svoje srce, svoju nutrinu. Otvorenost Božjoj riječi jamči nam pravo razlikovanje Božjih stvari od ljudskih prohtjeva i hirova. Istinska čistoća nije u onome što možemo oprati vodom, nego u onome što je Krist oprao svojom žrtvom na križu iz predanja Očevoj volji. Mjerilo naše čistoće je u otvorenosti našeg srca Kristu, a nastojati nam je u što većoj mjeri svojim djelima izražavati svoj unutarnji stav osobne privrženosti Bogu.

Vladimir Cesar