22. nedjelja kroz godinu C
Pravi štimung
Prvake, aplauz, odličja, trofeje, prva mjesta, prestiž, glamur... to svijet voli – voli pobjednike! Svi se mi radujemo gledajući naše sportaše na postoljima, ponosimo se kada čujemo da su naša djeca pobijedila na natjecanjima, volimo vidjeti da su ljudi za svoj trud nagrađeni. Pogrešno bi bilo osuditi tu ljudsku ljubav, ali dobro bi ju bilo s vremena na vrijeme „naštimati“.
To nam omogućuje Gospodin kada na objedu u kući jednog farizejskog prvaka promatra kako uzvanici biraju prva mjesta i otkriva im jednu od najvažnijih životnih zakonitosti: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“
Često spominjem prizor kojega se u tom kontekstu vrijedno prisjetiti. Kada sportaši na vrhuncu svog ponosa i slave stanu na postolje da prime medalje, moraju pognuti glave. Medalja se ne može primiti uzdignute glave. Divna lekcija o poniznosti! Kao i ova koju je Isus uputio domaćinu savjetom neka ne poziva ljude koji će mu gostoprimstvo uzvratiti, nego one koji uzvratiti nemaju čime.
Osim što baca pravo svjetlo na poniznost bez koje sve kreposti blijede, Isus progovara protiv koristoljublja želeći da se klonimo svakog oblika duhovne i moralne pokvarenosti, one koju je povrijeđen narod uobličio u izreku: „Ko ima strica, i v nebo se dosmica.“
Za nebo se ne mogu pribaviti ni kupiti takve rezervacije kakvima „preko veze“ mnogi traže svoje mjesto na tronu svijeta. Dodvoravaju se uglednima, imponiraju im ličnosti, „štimaju se“ društvom onih koji slove za prvake i onih koji to zaslužuju, ali i mnogih koji nisu zavrijedili da ih „pomaknemo naviše“ u svojim životima. Gospodin traži da drugačije naštimamo žice svoje duše, on traži naš pljesak za „siromahe, sakate, hrome, slijepe“.
Zato, stojeći na svojim pobjedničkim postoljima, spustimo i mi glave da primijetimo prave pobjednike ovoga dana. Onu majku koja je osmijehom prikrila nuspojave kemoterapije. Onog ovisnika koji je uspio apstinirati od alkohola. Prosjaka koji je strpljivo čekao na red. Šefa koji je pretrpio gubitke jer se usprotivio korupciji. Sportaša koji je zbog ferpleja izgubio utakmicu. Starca koji se vratio na put pokajanja i pokore. Dječaka koji se odupro vršnjačkom nasilju pokazavši da ta mana nije kazna nego dar... Nije li pravedno za njih, ne iz samilosti, nego iz poštovanja, čuvati mjesto na svojim proslavama? I pravedno i mudro! Jer oni su čuvari mjesta „o uskrsnuću pravednih“.
Kad bismo nastavili primjećivati oko sebe ljude u kojima nema glamura i atraktivnosti, ali ima bezinteresne ljubavi i poštenja, začas bismo ispunili svoje domove pobjedničkim štimungom, i još više, naštimali bismo sebe prema tonovima neba. Ta melodija neka se širi na veselicama našim svagdašnjim!
Prvake, aplauz, odličja, trofeje, prva mjesta, prestiž, glamur... to svijet voli – voli pobjednike! Svi se mi radujemo gledajući naše sportaše na postoljima, ponosimo se kada čujemo da su naša djeca pobijedila na natjecanjima, volimo vidjeti da su ljudi za svoj trud nagrađeni. Pogrešno bi bilo osuditi tu ljudsku ljubav, ali dobro bi ju bilo s vremena na vrijeme „naštimati“.
To nam omogućuje Gospodin kada na objedu u kući jednog farizejskog prvaka promatra kako uzvanici biraju prva mjesta i otkriva im jednu od najvažnijih životnih zakonitosti: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“
Često spominjem prizor kojega se u tom kontekstu vrijedno prisjetiti. Kada sportaši na vrhuncu svog ponosa i slave stanu na postolje da prime medalje, moraju pognuti glave. Medalja se ne može primiti uzdignute glave. Divna lekcija o poniznosti! Kao i ova koju je Isus uputio domaćinu savjetom neka ne poziva ljude koji će mu gostoprimstvo uzvratiti, nego one koji uzvratiti nemaju čime.
Osim što baca pravo svjetlo na poniznost bez koje sve kreposti blijede, Isus progovara protiv koristoljublja želeći da se klonimo svakog oblika duhovne i moralne pokvarenosti, one koju je povrijeđen narod uobličio u izreku: „Ko ima strica, i v nebo se dosmica.“
Za nebo se ne mogu pribaviti ni kupiti takve rezervacije kakvima „preko veze“ mnogi traže svoje mjesto na tronu svijeta. Dodvoravaju se uglednima, imponiraju im ličnosti, „štimaju se“ društvom onih koji slove za prvake i onih koji to zaslužuju, ali i mnogih koji nisu zavrijedili da ih „pomaknemo naviše“ u svojim životima. Gospodin traži da drugačije naštimamo žice svoje duše, on traži naš pljesak za „siromahe, sakate, hrome, slijepe“.
Zato, stojeći na svojim pobjedničkim postoljima, spustimo i mi glave da primijetimo prave pobjednike ovoga dana. Onu majku koja je osmijehom prikrila nuspojave kemoterapije. Onog ovisnika koji je uspio apstinirati od alkohola. Prosjaka koji je strpljivo čekao na red. Šefa koji je pretrpio gubitke jer se usprotivio korupciji. Sportaša koji je zbog ferpleja izgubio utakmicu. Starca koji se vratio na put pokajanja i pokore. Dječaka koji se odupro vršnjačkom nasilju pokazavši da ta mana nije kazna nego dar... Nije li pravedno za njih, ne iz samilosti, nego iz poštovanja, čuvati mjesto na svojim proslavama? I pravedno i mudro! Jer oni su čuvari mjesta „o uskrsnuću pravednih“.
Kad bismo nastavili primjećivati oko sebe ljude u kojima nema glamura i atraktivnosti, ali ima bezinteresne ljubavi i poštenja, začas bismo ispunili svoje domove pobjedničkim štimungom, i još više, naštimali bismo sebe prema tonovima neba. Ta melodija neka se širi na veselicama našim svagdašnjim!
Vlč. Ivica Cujzek
