TKO SE PONIZUJE, BIT ĆE UZVIŠEN

Današnja liturgija pred nas stavlja poniznost i skromnost. Biblijska čitanja opisuju ih kao istinsko priznavanje Stvoriteljeva djelovanja u životu ljudi te odgovorno prihvaćanje darova koje nam je Bog dao stvaranjem baš sada i baš ovakve, ali tako da si ne pripisujemo zasluge za mogućnosti koje su nam dane po sličnosti Bogu Stvoritelju. Stoga smo pozvani na nedjeljnoj euharistiji iznova prihvatiti Božje darove u sebi, svjesni da nas vjernička poniznost i ljudska skromnost čine humanijima u svijetu u kojem živimo i radimo.

Prihvativši poziv uglednog farizeja na objed, Isus je želio domaćinu i ostalim uzvanicima nastaviti svoje izlaganje riječi Božje koje je započeo u sinagogi. Iako je znao da ga domaćin i uzvanici pomno prate, Isus nije htio propustiti priliku da im u izravnom susretu izloži svoje razumijevanje Božje objave, i po cijenu osude i neprihvaćanja. Poukom na toj gozbi Isus zapravo potiče sve nas na ispravno ponašanje prema drugim ljudima koje nužno mora biti u poniznosti i solidarnosti s običnim, priprostim ljudima. U odnosu prema tom sloju ljudi uvijek smo na provjeri, jer ti nam ljudi nemaju čime uzvratiti za učinjeno dobro i od njih ne očekujemo uzvratnu pomoć. Kod uglednih i utjecajnih ljudi situacija je suprotna. Nekako nam se ljepše odnositi prema takvima, pazimo što ćemo im i kako reći da ih ne povrijedimo ili oneraspoložimo. Takav je osjećaj u nama, jer od njih očekujemo nešto više, a to bismo lošim ponašanjem prema njima mogli izgubiti.

Biranje što boljeg mjesta u Isusovo doba obavljano je prema nečijoj službi ili imovinskom stanju. Ležalo se na ležaljkama s po tri mjesta od kojih je ono srednje bilo najuglednije, a na tom mjestu srednje ležaljke bio je najugledniji gost.  Isus poučava svoje sustolnike, ali i nas danas, da prava čast nije ona koju pojedinac sebi prisvaja i pripisuje nego ona koju mu drugi iskazuju. U konačnici nam govori da svatko tko se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Pred Bogom ne možemo glumiti veličinu ni skrivati darove kojima nas je obdario. Njemu je sve znano, svi naši pokušaji, svi naši čini, dobra djela i propusti.

U pouci domaćinu, Isus suprotstavlja četiri vrste bogatih koji bi domaćinu mogli jednako uzvratiti s četiri vrste siromašnih koji to nikako ne mogu. Tako na jednoj strani stoje prijatelji, braća, rodbina i bogati susjedi. Na drugoj su strani siromasi, sakati, hromi i slijepi. Time Isus preporuča ljubav prema bližnjemu očitovanu dobrim djelima, jer prava ljubav ne računa s uzvratnom nagradom ili uslugom.

Posvijestimo si danas da je poniznost vrlina i u svijetu u kojem danas živimo, zahvalimo Bogu na darovima kojima nas je obdario i gledajmo koga možemo usrećiti lijepom riječi, trenucima razgovora i dobrim djelima koja nama potroše nekoliko sati, a tim ljudima je to neizmjerni dar. U skromnosti srca budimo radost drugima.