23. nedjelja kroz godinu B
Od problema do čuda
U evanđelju 23. nedjelje kroz godinu, iz kojega doznajemo kako je Isus izliječio nepoznatog čovjeka, vrijedno je primijetiti što je tom čudu prethodilo: „Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku.“ Zajednica vjernika, obitelj, prijatelji, susjedi, prolaznici, vidjeli su nevolju svog brata i učinili najbolje što se moglo - donijeli su ga k Isusu i za njega molili. Kako vrijedan podsjetnik današnjem društvu! Svakom vjerniku, svakome od nas koji među svojom braćom i sestrama primjećujemo teškoće i strahove, nesigurnosti, ranjenosti i slabosti.
Isprazno raspravljanje o problemima, njihovo ignoriranje ili prenošenje u kuloarima, čavrljanje o njima s trećim osobama, ne rješava ničiji problem. Ne rješava ga ni onaj poražavajući „nije moj problem“ stav, jer, jednostavno, jest. Ako tvrdimo da smo braća i sestre, onda je i naš problem to što boli i sputava, vrijeđa ili ponižava drugoga. Božja riječ zato kuca na vrata naše kršćanske odgovornosti i bratske ljubavi te nas podsjeća kako valja postupiti kada se suočimo s vlastitim i tuđim poteškoćama.
U prvom redu, valja da jedni drugima budemo zagovornici, a ne tužibabe. Za prevaliti naizgled dugačak put od problema do čuda, ponekad je potrebna samo ljudska i Božja blizina. Samo dodir povjerenja i pogled razumijevanja, samo malo napora i koja riječ molitve. To su imali naši preci koji nisu čekali da ih netko moli i prosi, nego su primjećivali u svojoj okolini ljude koji trebaju pomoć i nisu ih u širokom luku izbjegavali. Imali su srca jedni za druge. Unatoč svoj težini i mukama, imali su jedni druge, mogli su se osloniti i znali su to poštivati.
Govori mudra priča kako su jednom kada je izbio požar uspaničeni ljudi bježali na sve strane. Ostala su samo dvojica: jedan slijep, a drugi hrom. Obuzet strahom, slijepac krene u smjeru odakle je dolazila vatra. „Ne tuda“, povika hromi, „umrijet ćeš!“ „Na koju stranu onda?“ upita slijepac. „Ja ti mogu pokazati put“, odgovori hromi, „ali ne mogu trčati. Ako me uzmeš na leđa, mogli bismo se obojica spasiti.“ Slijepac posluša savjet i obojica su ubrzo došli na sigurno.
Takav odnos, pomaganje, povjerenje, poštovanje, suradnja, zajedništvo, ljubav, dovodi nas do Sigurnosti, do Boga. Pa i onda kada je teško, i kada nema razumijevanja, i u povrijeđenosti, znati oprostiti i smireno ići dalje. Nije uzaludna poslovica da hrast zbog vihora pušta dublje korijenje. Ponekad su i teškoće dar koji osnažuje i osposobljava za daljnje borbe.
Takvi su Božji ljudi. Oni koji ga ljube i koji ga traže. S njima Bog „surađuje na dobro“, s njima čini čuda. Zato uvijek tražimo Boga i budimo zajedno u ovom svijetu njegova ljepota, njegova vrijednost, njegovo čudo!
U evanđelju 23. nedjelje kroz godinu, iz kojega doznajemo kako je Isus izliječio nepoznatog čovjeka, vrijedno je primijetiti što je tom čudu prethodilo: „Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku.“ Zajednica vjernika, obitelj, prijatelji, susjedi, prolaznici, vidjeli su nevolju svog brata i učinili najbolje što se moglo - donijeli su ga k Isusu i za njega molili. Kako vrijedan podsjetnik današnjem društvu! Svakom vjerniku, svakome od nas koji među svojom braćom i sestrama primjećujemo teškoće i strahove, nesigurnosti, ranjenosti i slabosti.
Isprazno raspravljanje o problemima, njihovo ignoriranje ili prenošenje u kuloarima, čavrljanje o njima s trećim osobama, ne rješava ničiji problem. Ne rješava ga ni onaj poražavajući „nije moj problem“ stav, jer, jednostavno, jest. Ako tvrdimo da smo braća i sestre, onda je i naš problem to što boli i sputava, vrijeđa ili ponižava drugoga. Božja riječ zato kuca na vrata naše kršćanske odgovornosti i bratske ljubavi te nas podsjeća kako valja postupiti kada se suočimo s vlastitim i tuđim poteškoćama.
U prvom redu, valja da jedni drugima budemo zagovornici, a ne tužibabe. Za prevaliti naizgled dugačak put od problema do čuda, ponekad je potrebna samo ljudska i Božja blizina. Samo dodir povjerenja i pogled razumijevanja, samo malo napora i koja riječ molitve. To su imali naši preci koji nisu čekali da ih netko moli i prosi, nego su primjećivali u svojoj okolini ljude koji trebaju pomoć i nisu ih u širokom luku izbjegavali. Imali su srca jedni za druge. Unatoč svoj težini i mukama, imali su jedni druge, mogli su se osloniti i znali su to poštivati.
Govori mudra priča kako su jednom kada je izbio požar uspaničeni ljudi bježali na sve strane. Ostala su samo dvojica: jedan slijep, a drugi hrom. Obuzet strahom, slijepac krene u smjeru odakle je dolazila vatra. „Ne tuda“, povika hromi, „umrijet ćeš!“ „Na koju stranu onda?“ upita slijepac. „Ja ti mogu pokazati put“, odgovori hromi, „ali ne mogu trčati. Ako me uzmeš na leđa, mogli bismo se obojica spasiti.“ Slijepac posluša savjet i obojica su ubrzo došli na sigurno.
Takav odnos, pomaganje, povjerenje, poštovanje, suradnja, zajedništvo, ljubav, dovodi nas do Sigurnosti, do Boga. Pa i onda kada je teško, i kada nema razumijevanja, i u povrijeđenosti, znati oprostiti i smireno ići dalje. Nije uzaludna poslovica da hrast zbog vihora pušta dublje korijenje. Ponekad su i teškoće dar koji osnažuje i osposobljava za daljnje borbe.
Takvi su Božji ljudi. Oni koji ga ljube i koji ga traže. S njima Bog „surađuje na dobro“, s njima čini čuda. Zato uvijek tražimo Boga i budimo zajedno u ovom svijetu njegova ljepota, njegova vrijednost, njegovo čudo!
vlč. Ivica Cujzek
