23. nedjelja kroz godinu C
Najbolja propovijed
Često možemo čuti kako je teško dobiti dobre majstore. Na tom tragu naišao sam i na zanimljiv poziv: „Traži se jedan električar da priključi spoj među ljudima. Jedan optičar da promijeni pogled na svijet. Umjetnik da nacrta osmijeh na lice. Zidar da izgradi zid mira. Vrtlar da zasadi lijepe misli i raspoloženje. Profesor matematike da nas nauči da računamo jedni na druge.“
Taj slikoviti niz mogli bismo nastaviti dok ne iscrpimo sva postojeća zanimanja, a onda ćemo se morati složiti da svako od njih služi jednoj te istoj svrsi: zanimanju za čovjeka. I Gospodin u evanđelju 23. nedjelje kroz godinu, koja se znakovito poklapa s početkom školske godine koja će iznjedriti stručnjake u raznim zvanjima, spominje primjer zidara i vladara ratnika, želeći nam približiti činjenicu da majstor svog zanata neće započinjati nešto što ne može ili ne zna dovršiti. Sve to kako bi zaključio da njegov učenik, taj radnik – majstor kršćanskoga zvanja, ne može biti nitko tko nije spreman svega se odreći i sve od sebe dati.
Ljudi često citiraju poznatu misao da Bog malo traži, a puno daje, i onda se opuštaju u tome „malo“, no ulomak o kojem promišljamo otvara pitanje je li to baš tako.
Dragi čitatelji, ako tražite odgovore na ova i slična pitanja, ako vas zanima smisao življenja, truda, trpljenja, idite za Svetu nedjelju u Ludbreg. Idite i na „klobasice i gvirc“ i na „treskače“, idite i na „sejem sakojački meštriji“, i to je dio „proščenja“. Samo ne propustite s najdubljim strahopoštovanjem pokloniti se pred relikvijom predragocjene Krvi Kristove i poslušati njenu propovijed o zvanju čovjeka. Dopustimo da nam ona održi propovijed o tome što znači „malo“ i „puno“ i „sve“. Neka nam objasni što je zanimanje Isusa Krista i njegovih učenika i kako se ono vrši.
Uzaludna su naša nagađanja ako ne damo da nas, naša pitanja, planove i odluke, dotakne, od zla očisti i iz temelja promijeni taj najintimniji izraz Božje ljubavi. Besmislene su sve naše priče, svi naši sajmovi i proštenja, sva ljudska umijeća i majstorije ako malo po malo gubimo volju da napravimo zaokret od zabušavanja do služenja po uzoru na Isusa. Jalovo je i naše znanje i vjerovanje ako umjesto malo tu, malo tamo gubljenja vremena suštinu svojih zanimanja i zanimacija ne pomaknemo više prema primjeru Kristove žrtve.
Dobroga, vrsnog majstora čini ljubav prema poslu koji obavlja. A besplodna je i ljubav ako kroz nju ne kola ona strast koju je evanđelist izrazio riječima: „Do kraja ih je ljubio.“ U usporedbi s tom krajnošću zadnje kaplje Krvi presvete, naše sve malo je i premalo. O tome propovijeda ludbreška relikvija Krvi Kristove, „bez koje nema oproštenja“, a po toj analogiji ni nama tako dragih proštenja!
vlč. Ivica Cujzek
Često možemo čuti kako je teško dobiti dobre majstore. Na tom tragu naišao sam i na zanimljiv poziv: „Traži se jedan električar da priključi spoj među ljudima. Jedan optičar da promijeni pogled na svijet. Umjetnik da nacrta osmijeh na lice. Zidar da izgradi zid mira. Vrtlar da zasadi lijepe misli i raspoloženje. Profesor matematike da nas nauči da računamo jedni na druge.“
Taj slikoviti niz mogli bismo nastaviti dok ne iscrpimo sva postojeća zanimanja, a onda ćemo se morati složiti da svako od njih služi jednoj te istoj svrsi: zanimanju za čovjeka. I Gospodin u evanđelju 23. nedjelje kroz godinu, koja se znakovito poklapa s početkom školske godine koja će iznjedriti stručnjake u raznim zvanjima, spominje primjer zidara i vladara ratnika, želeći nam približiti činjenicu da majstor svog zanata neće započinjati nešto što ne može ili ne zna dovršiti. Sve to kako bi zaključio da njegov učenik, taj radnik – majstor kršćanskoga zvanja, ne može biti nitko tko nije spreman svega se odreći i sve od sebe dati.
Ljudi često citiraju poznatu misao da Bog malo traži, a puno daje, i onda se opuštaju u tome „malo“, no ulomak o kojem promišljamo otvara pitanje je li to baš tako.
Dragi čitatelji, ako tražite odgovore na ova i slična pitanja, ako vas zanima smisao življenja, truda, trpljenja, idite za Svetu nedjelju u Ludbreg. Idite i na „klobasice i gvirc“ i na „treskače“, idite i na „sejem sakojački meštriji“, i to je dio „proščenja“. Samo ne propustite s najdubljim strahopoštovanjem pokloniti se pred relikvijom predragocjene Krvi Kristove i poslušati njenu propovijed o zvanju čovjeka. Dopustimo da nam ona održi propovijed o tome što znači „malo“ i „puno“ i „sve“. Neka nam objasni što je zanimanje Isusa Krista i njegovih učenika i kako se ono vrši.
Uzaludna su naša nagađanja ako ne damo da nas, naša pitanja, planove i odluke, dotakne, od zla očisti i iz temelja promijeni taj najintimniji izraz Božje ljubavi. Besmislene su sve naše priče, svi naši sajmovi i proštenja, sva ljudska umijeća i majstorije ako malo po malo gubimo volju da napravimo zaokret od zabušavanja do služenja po uzoru na Isusa. Jalovo je i naše znanje i vjerovanje ako umjesto malo tu, malo tamo gubljenja vremena suštinu svojih zanimanja i zanimacija ne pomaknemo više prema primjeru Kristove žrtve.
Dobroga, vrsnog majstora čini ljubav prema poslu koji obavlja. A besplodna je i ljubav ako kroz nju ne kola ona strast koju je evanđelist izrazio riječima: „Do kraja ih je ljubio.“ U usporedbi s tom krajnošću zadnje kaplje Krvi presvete, naše sve malo je i premalo. O tome propovijeda ludbreška relikvija Krvi Kristove, „bez koje nema oproštenja“, a po toj analogiji ni nama tako dragih proštenja!
vlč. Ivica Cujzek
