23. nedjelja kroz godinu C
A KAKO TI NOSIŠ SVOJ KRIŽ?! (Lk 14, 25-33)
Odlomak prvog čitanja je iz Knjige Mudrosti kao dio molitve kralja Salomona za dar mudrosti, temeljene na izvještaju o njegovoj molitvi. Ona je bila pisana Židovima izvan Palestine, a njima je bila zaista potrebna vjernička mudrost da bi među poganskim sugrađanima drugačijih uvjerenja sačuvali svoju monoteističku vjeru. Vjernička mudrost je poznavanje Božjeg plana i volje o sebi i o bližnjemu. U Starom zavjetu Božji plan je spasenje ljudi koji je Bog zacrtao i kadar ga je provesti. U traženju onoga što je dobro za njega i bližnje čovjek se često oslanja na zemaljske kriterije, a ne traži Božji plan o sebi i bližnjemu.
Osluškujući poticaje Duha koji govori kroz glas savjesti i kroz riječ Božju, čitanu i tumačenu u vjerničkoj zajednici, ljudi mogu učiti što je Božja volja i spašavati se njegovom milošću. Luka nam u današnjem evanđelju na Isusovu primjeru nerazumijevanja njegove rodbine i mještana zbog njegovog mesijanskog djelovanja po cijeloj Palestini želi reći da je gotovo normalno biti neshvaćen od nekolicine ili čak i većine ako smo Kristovi sljedbenici. Predbacivali su mu da ih mrzi, a pripisivali su si pravo prednosti nad Isusom. On im je uzvratio da svojim rođacima smatra sve koji zajedno s njime slušaju i vrše riječ Božju. Za njega je važnija Očeva volja od očekivanja obitelji. Mržnja u SZ nije unutarnji osjećaj kojim bi čovjek bližnjemu želio zlo nego izostavljanje konkretnih čina koji su znak ljubavi i poštovanja.
Mnoštvu koje se na brzinu oduševilo i prati Isusa u Jeruzalem, on priča dvije parabole kojima nas sve poziva na razmišljanje o našim činima i postupcima. Vidimo da one koji se odazivaju na Isusov poziv, on potiče da taj hod s njim i za njim bude promišljeni izraz slobodne odluke. Isus u evanđelju završava oštrim poticajem na odricanje od svega što posjedujemo, a što bi nas moglo udaljiti ili čak sprečavati u nasljedovanju, u hodanju za siromašnim Isusom. U cijelom ovom odlomku Isus traži troje: odreći se samog sebe, odreći se bolesne navezanosti na vlastitu obitelj, odreći se materijalnog blagostanja ukoliko je zapreka za uključenje u Isusovu zajednicu.
Liturgijska čitanja danas potiču nas da vjernički osmislimo svoj odmor u vrijeme kojega smo opušteniji, bez obzira možemo li si ili ne možemo priuštiti neki turistički aranžman izvan svog mjesta boravka. U tim danima odmora trebamo pronaći vremena za sjesti i promisliti o svom hodu prema nebeskom Jeruzalemu - makar takvo naše razmišljanje i hodanje nekima oko nas izgledalo da ih mrzimo, zapostavljamo ili odbacujemo. Za sve ovo pravi vjernik treba ponekad i kleknuti pred Ocem nebeskim te nastojati što dosljednije nasljedovati Krista noseći svoj križ.
Odlomak prvog čitanja je iz Knjige Mudrosti kao dio molitve kralja Salomona za dar mudrosti, temeljene na izvještaju o njegovoj molitvi. Ona je bila pisana Židovima izvan Palestine, a njima je bila zaista potrebna vjernička mudrost da bi među poganskim sugrađanima drugačijih uvjerenja sačuvali svoju monoteističku vjeru. Vjernička mudrost je poznavanje Božjeg plana i volje o sebi i o bližnjemu. U Starom zavjetu Božji plan je spasenje ljudi koji je Bog zacrtao i kadar ga je provesti. U traženju onoga što je dobro za njega i bližnje čovjek se često oslanja na zemaljske kriterije, a ne traži Božji plan o sebi i bližnjemu.
Osluškujući poticaje Duha koji govori kroz glas savjesti i kroz riječ Božju, čitanu i tumačenu u vjerničkoj zajednici, ljudi mogu učiti što je Božja volja i spašavati se njegovom milošću. Luka nam u današnjem evanđelju na Isusovu primjeru nerazumijevanja njegove rodbine i mještana zbog njegovog mesijanskog djelovanja po cijeloj Palestini želi reći da je gotovo normalno biti neshvaćen od nekolicine ili čak i većine ako smo Kristovi sljedbenici. Predbacivali su mu da ih mrzi, a pripisivali su si pravo prednosti nad Isusom. On im je uzvratio da svojim rođacima smatra sve koji zajedno s njime slušaju i vrše riječ Božju. Za njega je važnija Očeva volja od očekivanja obitelji. Mržnja u SZ nije unutarnji osjećaj kojim bi čovjek bližnjemu želio zlo nego izostavljanje konkretnih čina koji su znak ljubavi i poštovanja.
Mnoštvu koje se na brzinu oduševilo i prati Isusa u Jeruzalem, on priča dvije parabole kojima nas sve poziva na razmišljanje o našim činima i postupcima. Vidimo da one koji se odazivaju na Isusov poziv, on potiče da taj hod s njim i za njim bude promišljeni izraz slobodne odluke. Isus u evanđelju završava oštrim poticajem na odricanje od svega što posjedujemo, a što bi nas moglo udaljiti ili čak sprečavati u nasljedovanju, u hodanju za siromašnim Isusom. U cijelom ovom odlomku Isus traži troje: odreći se samog sebe, odreći se bolesne navezanosti na vlastitu obitelj, odreći se materijalnog blagostanja ukoliko je zapreka za uključenje u Isusovu zajednicu.
Liturgijska čitanja danas potiču nas da vjernički osmislimo svoj odmor u vrijeme kojega smo opušteniji, bez obzira možemo li si ili ne možemo priuštiti neki turistički aranžman izvan svog mjesta boravka. U tim danima odmora trebamo pronaći vremena za sjesti i promisliti o svom hodu prema nebeskom Jeruzalemu - makar takvo naše razmišljanje i hodanje nekima oko nas izgledalo da ih mrzimo, zapostavljamo ili odbacujemo. Za sve ovo pravi vjernik treba ponekad i kleknuti pred Ocem nebeskim te nastojati što dosljednije nasljedovati Krista noseći svoj križ.
Vladimir Cesar
