24. nedjelja kroz godinu A
Rasrđen Bog
Evanđelje 24. nedjelje kroz godinu bazira se na pitanju koliko puta treba bratu oprostiti. S obzirom na biblijski kontekst i hebrejsku kulturu, Petrov prijedlog „7 puta“ nadmašio je ondašnji običaj, a znajući da izbor tog broja ima i simboličko značenje jer označava savršenost i puninu, očekivali bismo da će Isus pohvaliti Petrovo razmišljanje. Pretpostavljamo da je on htio naglasiti kako je shvatio da se oprost ne može svesti na ljudske mjere i brojčane gabarite. Međutim Isusa se Petrov pokušaj nije dojmio pa njegov osjećaj da uvijek treba oprostiti još naglašava odgovorom da opraštati treba „70 puta 7“, tj. stalno i beskonačno.
To je ozbiljan Božji izazov. Nije problem kada su okolnosti koliko-toliko razumne, no što s ljudskim postupcima koje ne bi ni pas s maslom pojeo? Kako tada oprostiti? Nema jednostavnog rješenja, no na putu njegova traženja pomaže misao bl. Alojzija Stepinca koju si valja često osvijestiti: „Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je njegova zloća.“
Isus ne poziva da zlu činimo ustupke, nego da mu se zajedno odupremo, voleći čovjeka, ali ne opravdavajući zlo koje čini. Neka si nitko ne umišlja da to može sam, kao što nitko ne može reći da mu ne treba milost oprosta, da nije dužnik. Svi smo mi nekakvi, svi imamo svoje slabosti, zato ne vrijeđajmo Boga uobraženošću da smo bolji, pametniji, zaslužniji od drugih. Pogotovo je jadno kada se netko ne ustručava oplesti po grijesima drugih, a sam se nalazi u još većem grijehu. Zato nas i ovo evanđelje poziva najprije na poniznost. I da svaki dan propovijedamo o poniznosti, njezinu važnost ne možemo prenaglasiti.
Upravo je poniznost, odnosno nedostatak poniznosti, podloga Isusove prispodobe koja se naslanja na odgovor o potrebi opraštanja. Radi se o sluzi kojemu je velik dug oprošten, a on se svome dužniku, koji je mnogo manje od njega dugovao, nije htio smilovati. To je razljutilo kralja u kojem je Isus oslikao nebeskoga Oca.
Ljudima je draža slika milosrdnog Boga koji je uvijek nježno nasmijan. Ali Bog je itekako rasrđen kada se čovjek poigrava njegovim milosrđem. Božja ljutnja povezana je s gubitkom poniznosti. Gdje ona izostaje, usađuje se dvoličnost koja unakazuje ljepotu Božjega stvorenja. Negdje sam pročitao zanimljivu misao da su se djeca nekada zastrašivala pričama o zlim babarogama i čudovištima s pet glava, a danas bi im trebalo pričati da se čuvaju ljudi s jednom glavom, a više lica na njoj.
Dvoličnost je čudovišna osobina koja Boga ljuti jer on nije zamislio čovjeka kao nakazu, nego kao jedinstvenu i neponovljivu ličnost. Ne ljutimo Boga! Molimo za dar poniznosti, što je uvjet da se po nama proslavi Božja ljepota.
vlč. Ivica Cujzek
Evanđelje 24. nedjelje kroz godinu bazira se na pitanju koliko puta treba bratu oprostiti. S obzirom na biblijski kontekst i hebrejsku kulturu, Petrov prijedlog „7 puta“ nadmašio je ondašnji običaj, a znajući da izbor tog broja ima i simboličko značenje jer označava savršenost i puninu, očekivali bismo da će Isus pohvaliti Petrovo razmišljanje. Pretpostavljamo da je on htio naglasiti kako je shvatio da se oprost ne može svesti na ljudske mjere i brojčane gabarite. Međutim Isusa se Petrov pokušaj nije dojmio pa njegov osjećaj da uvijek treba oprostiti još naglašava odgovorom da opraštati treba „70 puta 7“, tj. stalno i beskonačno.
To je ozbiljan Božji izazov. Nije problem kada su okolnosti koliko-toliko razumne, no što s ljudskim postupcima koje ne bi ni pas s maslom pojeo? Kako tada oprostiti? Nema jednostavnog rješenja, no na putu njegova traženja pomaže misao bl. Alojzija Stepinca koju si valja često osvijestiti: „Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je njegova zloća.“
Isus ne poziva da zlu činimo ustupke, nego da mu se zajedno odupremo, voleći čovjeka, ali ne opravdavajući zlo koje čini. Neka si nitko ne umišlja da to može sam, kao što nitko ne može reći da mu ne treba milost oprosta, da nije dužnik. Svi smo mi nekakvi, svi imamo svoje slabosti, zato ne vrijeđajmo Boga uobraženošću da smo bolji, pametniji, zaslužniji od drugih. Pogotovo je jadno kada se netko ne ustručava oplesti po grijesima drugih, a sam se nalazi u još većem grijehu. Zato nas i ovo evanđelje poziva najprije na poniznost. I da svaki dan propovijedamo o poniznosti, njezinu važnost ne možemo prenaglasiti.
Upravo je poniznost, odnosno nedostatak poniznosti, podloga Isusove prispodobe koja se naslanja na odgovor o potrebi opraštanja. Radi se o sluzi kojemu je velik dug oprošten, a on se svome dužniku, koji je mnogo manje od njega dugovao, nije htio smilovati. To je razljutilo kralja u kojem je Isus oslikao nebeskoga Oca.
Ljudima je draža slika milosrdnog Boga koji je uvijek nježno nasmijan. Ali Bog je itekako rasrđen kada se čovjek poigrava njegovim milosrđem. Božja ljutnja povezana je s gubitkom poniznosti. Gdje ona izostaje, usađuje se dvoličnost koja unakazuje ljepotu Božjega stvorenja. Negdje sam pročitao zanimljivu misao da su se djeca nekada zastrašivala pričama o zlim babarogama i čudovištima s pet glava, a danas bi im trebalo pričati da se čuvaju ljudi s jednom glavom, a više lica na njoj.
Dvoličnost je čudovišna osobina koja Boga ljuti jer on nije zamislio čovjeka kao nakazu, nego kao jedinstvenu i neponovljivu ličnost. Ne ljutimo Boga! Molimo za dar poniznosti, što je uvjet da se po nama proslavi Božja ljepota.
vlč. Ivica Cujzek
