24. nedjelja kroz godinu A
Dužnost opraštanja
Nakon prošlotjedne pouke o bratskoj opomeni evanđeoski odlomak 24. nedjelje kroz godinu govori nam o dužnosti opraštanja. Čini se kako je opraštanje vječna tema. Mudri Sirah već u Starom zavjetu poučava o oproštenju: „Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? (Sir 27, 33) I Isusovi se učenici pitaju o oproštenju, Petar je svjestan da mora oprostiti, ali se pita koliko puta. Isusov odgovor je jasan: uvijek, sedamdeset puta sedam. Nakon toga Isus apostolima u prispodobi, slikovito pojašnjava kako je oproštenje nužan preduvjet da bi nama moglo biti oprošteno.
Po svojoj naravi čovjek je sklon tražiti pravdu i zadovoljštinu, dok je oproštenje ono božansko u čovjeku čemu se vjernik mora suobličiti. Baš po uzoru na Krista koji umirući na križu oprašta i opravdava: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). Razumom shvaćamo da je oproštenje najizvrsniji put rješavanja sukoba jer za razliku od mržnje i osvete, oproštenjem možemo uništiti spone zla i nasilja. No, iako je govor o opraštanju toliko razumljiv i razumom spoznatljiv oproštenje kao vrednota kojoj težimo zahtjeva puno snage i volje u čovjeku. Ponekad je potrebno zanemariti sve bolne emocije i osjećaje koje povrijeđenost stavlja u prvi plan i snagom volje, svakodnevno i više puta na dan ponavljati i obnavljati želju da oprostimo. Snagu za to trebamo tražiti u Isusu Kristu. On, koji nikoga nije povrijedio iako je od mnogih bio povrijeđen, umro je opraštajući, kako bismo i mi osnaženi njegovom milošću mogli živjeti opraštajući. Dužni smo opraštati drugima, kao što je i nama oprošteno, pouka je to nedjeljnog evanđelja, ali i molitve Očenaša: „Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Vjernici primajući Božji oprost postaju svjesni da opraštajući svima koji su nas na bilo koji način povrijedili, svjedoče svoju pripadnost Gospodinu.
Važno je istaknuti kako Crkva u svom naučavanju o oprostu nikada ne zaboravlja vrednotu pravednosti. Oproštenje nije protiv provođenja zakona, utvrđivanja krivnje i određivanja kazne za povredu zakona, ali je ono temelj za uklanjanje uzroka svake nepravde i zla.
Teško da možemo jednom svojom odlukom o opraštanju promjenjiti svijet i društvo, ali možemo promjenjiti naš svijet i odnose u svojoj okolini. A puno malih svjetova, pomirenih i promijenjenih vrednotom oprosta mogu mijenjati svijet i društvo. Skloni smo u situacijama povrijeđenosti i nanesene nam nepravde i zla tražiti da onaj drugi preuzme krivnju, da se pokaje, da se ispriča. A život nam može proći u mržnji i netrpeljivosti dok čekamo.
Anita Treščec
Nakon prošlotjedne pouke o bratskoj opomeni evanđeoski odlomak 24. nedjelje kroz godinu govori nam o dužnosti opraštanja. Čini se kako je opraštanje vječna tema. Mudri Sirah već u Starom zavjetu poučava o oproštenju: „Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? (Sir 27, 33) I Isusovi se učenici pitaju o oproštenju, Petar je svjestan da mora oprostiti, ali se pita koliko puta. Isusov odgovor je jasan: uvijek, sedamdeset puta sedam. Nakon toga Isus apostolima u prispodobi, slikovito pojašnjava kako je oproštenje nužan preduvjet da bi nama moglo biti oprošteno.
Po svojoj naravi čovjek je sklon tražiti pravdu i zadovoljštinu, dok je oproštenje ono božansko u čovjeku čemu se vjernik mora suobličiti. Baš po uzoru na Krista koji umirući na križu oprašta i opravdava: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). Razumom shvaćamo da je oproštenje najizvrsniji put rješavanja sukoba jer za razliku od mržnje i osvete, oproštenjem možemo uništiti spone zla i nasilja. No, iako je govor o opraštanju toliko razumljiv i razumom spoznatljiv oproštenje kao vrednota kojoj težimo zahtjeva puno snage i volje u čovjeku. Ponekad je potrebno zanemariti sve bolne emocije i osjećaje koje povrijeđenost stavlja u prvi plan i snagom volje, svakodnevno i više puta na dan ponavljati i obnavljati želju da oprostimo. Snagu za to trebamo tražiti u Isusu Kristu. On, koji nikoga nije povrijedio iako je od mnogih bio povrijeđen, umro je opraštajući, kako bismo i mi osnaženi njegovom milošću mogli živjeti opraštajući. Dužni smo opraštati drugima, kao što je i nama oprošteno, pouka je to nedjeljnog evanđelja, ali i molitve Očenaša: „Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Vjernici primajući Božji oprost postaju svjesni da opraštajući svima koji su nas na bilo koji način povrijedili, svjedoče svoju pripadnost Gospodinu.
Važno je istaknuti kako Crkva u svom naučavanju o oprostu nikada ne zaboravlja vrednotu pravednosti. Oproštenje nije protiv provođenja zakona, utvrđivanja krivnje i određivanja kazne za povredu zakona, ali je ono temelj za uklanjanje uzroka svake nepravde i zla.
Teško da možemo jednom svojom odlukom o opraštanju promjenjiti svijet i društvo, ali možemo promjenjiti naš svijet i odnose u svojoj okolini. A puno malih svjetova, pomirenih i promijenjenih vrednotom oprosta mogu mijenjati svijet i društvo. Skloni smo u situacijama povrijeđenosti i nanesene nam nepravde i zla tražiti da onaj drugi preuzme krivnju, da se pokaje, da se ispriča. A život nam može proći u mržnji i netrpeljivosti dok čekamo.
Anita Treščec
