24. nedjelja kroz godinu C
Evanđeoski rebus
Jeste li se kada, dragi čitatelji, okušali u rješavanju rebusa koji skrivaju poticajne misli? Kako je jedan od mojih župljana istaknuo, poanta je u tome što se poruka koju se trudiš sam odgonetnuti dublje utisne u sjećanje od one koju samo pročitaš. S tom nakanom pristupimo i evanđelju 24. nedjelje kroz godinu bez onog umišljenog stava da već mi to sve znamo jer smo toliko puta čuli. Ponizno i poučljivo dopustimo Bogu da nas u kombinaciji slika, riječi i simbola iznenadi svojim odgovorom na konkretna, pa i zahtjevna pitanja koja nas muče.
Najprije gledamo pastira koji neustrašivo u pustinji (slika kušnje) nalazi izgubljenu ovcu i stavlja je na ramena (slika križa). Potom ženu koja se ne miri s neželjenom situacijom, nego se prihvaća posla. Znakovito pali svjetiljku (slika Božje riječi), čisti kuću (slika sv. ispovijedi) i traži izgubljenu dragocjenost (slika vjerničkog života na zemlji).
Te asocijacije upotpunjuje najpoznatija Isusova prispodoba, čije su nam slike tako bliske kada promišljamo o tragičnosti ljudskih lutanja, o obraćenju, o Božjem milosrđu. Također, kada u liku oca suosjećamo s trpljenjem svakog čovjeka koji je na ovaj ili onaj način izgubio svoje najmilije.
S pravom se pitamo zašto dobri nedužni ljudi moraju toliko patiti. Samo ne smijemo na tome stati jer Gospodin nas ne ostavlja bez odgovora, no moramo biti spremni na njegovu ozbiljnost. S obzirom na ozbiljnost pitanja i vremena u kojem živimo, nalaženje odgovora zahtijeva ozbiljnu vjeru.
Posredstvom treće prispodobe, u ključu bezuvjetne Božje ljubavi, prethodne slike otkrivaju kakva je to vjera. To je vjera koja razumije da nam Bog ne stavlja križ na ramena kako bi nas dotukao, nego osposobio da u svim teškoćama ustrajemo boreći se za ono što volimo. On ne dopušta da tama oko nas raste zato da se u njoj izgubimo, nego da u nama ojača svjetlo njegove Riječi koja uvijek nosi nadu da će s Bogom sve biti dobro. On nam ne skriva nadmoć dobra nad zlom kako bi nas u našim danima nesigurnošću mučio, naše boli omalovažavao i tome slično, nego nam pokazuje nenadmašivu snagu svoje blizine u sakramentima i vrijednost našega truda u vječnosti.
Ozbiljnost je vjere, dakle, i ozbiljnost trpljenja, ali trpljenja koje ima smisla! Najljepši je smisao onaj koji je sv. Mala Terezija ovako objasnila: „Veliki su sveci radili na čast dragom Bogu, ali ja sam tek mala duša i radim za njegovu radost. Bila bih sretna da trpim najveće patnje – da On i ne zna za to – kad bi bilo moguće da se nasmiješi.“
Hvala Bogu ako smo i mi ovim traženjem rješenja Božjega „rebusa“ uspjeli izmamiti osmijeh na njegovo lice jer baš je to zajednički smisao svih razmatranih prispodoba: Božja radost u kojoj je naša jakost!
Vlč. Ivica Cujzek
Jeste li se kada, dragi čitatelji, okušali u rješavanju rebusa koji skrivaju poticajne misli? Kako je jedan od mojih župljana istaknuo, poanta je u tome što se poruka koju se trudiš sam odgonetnuti dublje utisne u sjećanje od one koju samo pročitaš. S tom nakanom pristupimo i evanđelju 24. nedjelje kroz godinu bez onog umišljenog stava da već mi to sve znamo jer smo toliko puta čuli. Ponizno i poučljivo dopustimo Bogu da nas u kombinaciji slika, riječi i simbola iznenadi svojim odgovorom na konkretna, pa i zahtjevna pitanja koja nas muče.
Najprije gledamo pastira koji neustrašivo u pustinji (slika kušnje) nalazi izgubljenu ovcu i stavlja je na ramena (slika križa). Potom ženu koja se ne miri s neželjenom situacijom, nego se prihvaća posla. Znakovito pali svjetiljku (slika Božje riječi), čisti kuću (slika sv. ispovijedi) i traži izgubljenu dragocjenost (slika vjerničkog života na zemlji).
Te asocijacije upotpunjuje najpoznatija Isusova prispodoba, čije su nam slike tako bliske kada promišljamo o tragičnosti ljudskih lutanja, o obraćenju, o Božjem milosrđu. Također, kada u liku oca suosjećamo s trpljenjem svakog čovjeka koji je na ovaj ili onaj način izgubio svoje najmilije.
S pravom se pitamo zašto dobri nedužni ljudi moraju toliko patiti. Samo ne smijemo na tome stati jer Gospodin nas ne ostavlja bez odgovora, no moramo biti spremni na njegovu ozbiljnost. S obzirom na ozbiljnost pitanja i vremena u kojem živimo, nalaženje odgovora zahtijeva ozbiljnu vjeru.
Posredstvom treće prispodobe, u ključu bezuvjetne Božje ljubavi, prethodne slike otkrivaju kakva je to vjera. To je vjera koja razumije da nam Bog ne stavlja križ na ramena kako bi nas dotukao, nego osposobio da u svim teškoćama ustrajemo boreći se za ono što volimo. On ne dopušta da tama oko nas raste zato da se u njoj izgubimo, nego da u nama ojača svjetlo njegove Riječi koja uvijek nosi nadu da će s Bogom sve biti dobro. On nam ne skriva nadmoć dobra nad zlom kako bi nas u našim danima nesigurnošću mučio, naše boli omalovažavao i tome slično, nego nam pokazuje nenadmašivu snagu svoje blizine u sakramentima i vrijednost našega truda u vječnosti.
Ozbiljnost je vjere, dakle, i ozbiljnost trpljenja, ali trpljenja koje ima smisla! Najljepši je smisao onaj koji je sv. Mala Terezija ovako objasnila: „Veliki su sveci radili na čast dragom Bogu, ali ja sam tek mala duša i radim za njegovu radost. Bila bih sretna da trpim najveće patnje – da On i ne zna za to – kad bi bilo moguće da se nasmiješi.“
Hvala Bogu ako smo i mi ovim traženjem rješenja Božjega „rebusa“ uspjeli izmamiti osmijeh na njegovo lice jer baš je to zajednički smisao svih razmatranih prispodoba: Božja radost u kojoj je naša jakost!
Vlč. Ivica Cujzek
