Na vrlo jasan nacin, u današnjim liturgijskim citanjima provlaci se tema uzajamnog opraštanja. Poticu nas u djelo provoditi onu Isusovu iz molitve „Oce naš“ … oprosti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim … Činjenica je da smo kao ljudi razliciti i svojeglavi, skloni jedni druge svjesno ili nesvjesno povrijediti. Meduljudski odnosi bez praštanja teško se mogu i zamisliti te su uvijek iznova veliki izazov.

Mudrac Sirah poučavao je svoje suvremenike da im iskreno priznanje o potrebi Božjeg opraštanja za učinjene grijehe daje primjer kako opraštati ljudima koji im nanose nepravdu, vrijeđaju ih, omalovažavaju ili čine zlo. Znamo da su Izraelci u svom načinu razmišljanja mržnju i ljubav doživljavali kao konkretna djela kojima ljudi drugima škode ili pomažu. Stoga možemo zaključiti kako mudrac pojašnjava da prestati s mržnjom ili oprostiti znači prestati činiti zlo protiv bližnjega i biti spreman nastaviti s mirom i poštovanjem.

U svom egoizmu možemo upasti u zamku misleći kako ne trebamo uvijek mi biti oni koji prvi opraštamo, koji drugome činimo dobre stvari. Uvijek kada nam je teško učiniti prvi korak, dobro je prisjetiti se da svi živimo od nezaslužene ljubavi Božje, da je On taj koji nas čeka i ide prema nama pa ga trebamo nasljedovati. Praštanje i velikodušnost daruju nam istinsku radost i slobodu te se udaljavamo od situacije koja nas je povrijedila. Pomirenje se događa kada jedni drugima opraštamo. Gdje dvojica ili trojica u Njegovo ime tako nešto čine, tu je prisutno Nebo i svijet se počinje mijenjati.

Pavao je jasno rekao da ne ugađamo sebi, nego trebamo voditi računa o dobru bližnjega. Obilježeni krsnom milošću, kao kršćani živimo za Gospodina svojom svagdašnjicom, svojim radom pa i umiranjem. Zakoni opraštanja bližnjemu u Isusovo vrijeme nalagali su da vjernik može oprostiti bratu do tri ili četiri puta. Petar, misleći da je velikodušan te prilično povećava mogućnost praštanja, Isusu postavlja pitanje. U izravnom odgovoru Isus objavljuje da oproštenju nema mjere, da treba opraštati svaki put. Tako apostole, a i nas danas upozorava na nasljedovanje beskrajnog milosrđa Božjeg. Mi zapravo ne zaslužujemo Božje oproštenje, nego ga slobodno prihvaćamo kao dar – često nezasluženo.

Ispitajmo danas na misi svoju spremnost na opraštanje u vidu odricanja od djela i riječi kojima bližnjega podcjenjujemo, vrijeđamo, potkopavamo. Svjesni da Božje milosrđe trebamo, tražimo snagu da opraštamo našoj braći i sestrama – bez da brojimo koliko smo puta to učinili.

Vladimir Cesar