Starozavjetni proroci, od Boga poslani Izraelcima, prenosili su predaju o Božjem planu spasenja. Isus je ostvarenje te predaje. On je svojim učenicima samo ponavljao ta proroštva objavljujući im kako Sin čovječji treba biti predan u ruke grešnika, kako će biti ponižen, mučen i ubijen. Poučavao ih je o najvažnijem i najbitnijem, a o tome na više mjesta možemo čitati u evanđeljima. Prilikom svake takve objave Isus je uvijek nailazio na zid šutnje, zbunjenosti i nerazumijevanja učenika. Marko nam danas opisuje svjedočanstvo kako se učenici zbog straha nisu ni usudili pitati ga nešto više o svemu tome. Isus je upravo to smatrao važnim pa im je više puta u raznim prigodama ponavljao navještaj svojeg završetka na križu. Znao je da će te riječi naći mjesto u srcima učenika te će ih prihvatiti po silasku Duha Svetoga. No, trebalo je proći razdoblje njihovog sazrijevanja, razdoblje neshvaćanja, odbijanja i straha.

Isus je upravo taj osjećaj želio prevladati govoreći o svom predanju iz ljubavi prema Ocu i prema ljudima. Jedini motiv nasljedovanja mogu i trebaju biti ljubav, traganje i zalaganje za istinu te želja za spasenjem. Apostole je uplašila mogućnost da je iz ljubavi prema drugima moguće (potrebno) učiniti nešto takvo, još više i zbog toga jer je Isus i njih pozvao da tako čine. Oni su tada radije ostali u svom strahu, koji im je očito trenutno bio dovoljan za nasljedovanje.

Na svakoj euharistiji slavimo spomen Isusove muke, smrti i uskrsnuća i ta je predaja izvor svega bitnoga što slavimo, što živimo, naučavamo i svjedočimo vlastitim životom. Da bismo tako mogli živjeti, Isus nas poziva na poniznost i jednostavnost. U trenucima Isusovog navještaja muke i smrti učenici su razmišljali o tome tko je među njima najveći. Razgovaraju o moći i slavi te tako bježe iz stvarnsoti koju im je Isus ponudio.

Čovjek u najdramatičnijim trenucima života često nije sposoban prepoznati što mu ti trenuci govore i kuda ga usmjeravaju. Ne prepoznaje ni osobe koje ga upućuju na pravi put. Kako nas Jakov poučava, izvor svega je u našem predanju žudnji, pohlepi, zavisti i častohleplju. Ne dajemo dovoljno mjesta milosrđu, ljubavi, požrtvovnosti i poniznosti. Krist u odgovoru učenicima ponavlja svoju posebnost i njihovu logiku shvaćanja okreće do neshvatljivosti. Posljednjega stavlja na prvo mjesto, slaboga i nevinoga u liku djeteta postavlja u središte svega. Primiti takve ljude znači primiti Krista, prihvatiti Božji plan spasenja. Dijete je za nas danas poziv na pažljivost, nježnost i brižnost, a u Isusovo vrijeme bilo je simbol nezaštićenog i društveno beznačajnog bića.

Isus i nas danas poziva na raspoloživost življenja po njegovoj predaji. Poziva nas na pomoć slabijima, ugroženima, protjeranima. To uključuje podmetanje svojih leđa pod njihov križ, uključuje naše zalaganje za pomoć i otklanjanje njihovih nevolja. To je zapravo jednako nošenju Isusova križa danas.