26. nedjelja kroz godinu A
Smrad grijeha
Duboko u savjest zadire pitanje iz evanđelja iduće nedjelje: „Što vam se čini?“ Dobro nam se čini ako zaključimo da djela imaju prevagu nad riječima. Polazište za to razmišljanje Isusov je primjer dvojice sinova. Jedan je obećao, a nije učinio, a drugi je drsko odbrusio da neće, ali ipak je napravio što je otac tražio. Iako se najradije ni s jednim ne bismo poistovjetili, obojica su nastanjeni u našim savjestima. Ponekad, poput sina koji je nakraju posluhnuo oca, i mi „bubnemo i živi ostanemo“, ali ne da nam savjest mira dok ne učinimo što je u redu. A poput onoga koji je pogazio svoju riječ, često i mi „pričamo kao more, a životi su nam ustajale bare“. Što je uzrok tome?
Po odgovor se moramo spustiti u dubine savjesti. Što je to, uopće, savjest? Gdje se nalazi i kako funkcionira? Čija je ona? Tko njome upravlja? Vrlo je popularna kada se u javnosti raspravlja o čovjekovu pravu na priziv savjesti. Volimo se njome dičiti kada nam netko kaže da smo savjesno postupili. Tada tvrdimo da je naša. A dobro se sjećamo kako smo na vjeronauku naučili da je savjest Božji glas, dakle da je Božja.
Savjest je kao komunikacijski kanal – direktna veza između čovjeka i Boga. Cilj komunikacije, sporazum, nastaje kada primatelj točno primi poruku pošiljatelja, a zbog „buke u komunikacijskom kanalu“ dolazi do nesporazuma. Nesporazumi nastaju ako zanemarimo jednu od najvažnijih stvari u komunikaciji, slušanje.
Dragi čitatelji, kada smo zadnji put stišali silnu buku oko sebe i u sebi s namjerom da slušamo glas savjesti? Isusovo pitanje upravo ima taj cilj da provjerimo što se u njoj zbiva. Njegovo „Što vam se čini?“ propituje našu galamu, našu lijenost, propuste, zataje, i sve ostale naše privatne nesporazume s Bogom. Jesmo li svoju savjest utišali samo da nam, po svaku cijenu, da mira? Jesmo li ju zabacili tako da je postala ustajala?
Dobro je ako nam savjest ne da mira. Jer znamo da postoje ljudi koji su svoju savjest toliko zapustili da u njoj više nema razlike između dobra i zla, sve je ravno. Savjest se pokvari kada se čovjek tako navikne na grijeh da više nema stida, ne osjeća truli zadah grijeha i misli da zlo, da otac laži, uopće ne postoji, da ne čini štetu. Takva je savjest uvijek mirna, nikad ne peče, ne kopka. Jer je umrtvljena.
Za izlazak iz te baruštine od života nije dosta lijepo pričati, lijepo se urediti, pokazati se. Uzalud svi parfemi ako tijelo nije čisto! Treba se pokrenuti, maknuti se iz prljavoga mulja i udaljiti od smrada grijeha, treba oprati kanale svoje nutrine i ponovo uspostaviti direktnu komunikaciju s Bogom, kako god znamo i umijemo.
Moj je savjet, idite prvo na ispovijed. Nakon toga sve će biti jasnije i savjete ćete tada dijeliti vi.
vlč. Ivica Cujzek
Duboko u savjest zadire pitanje iz evanđelja iduće nedjelje: „Što vam se čini?“ Dobro nam se čini ako zaključimo da djela imaju prevagu nad riječima. Polazište za to razmišljanje Isusov je primjer dvojice sinova. Jedan je obećao, a nije učinio, a drugi je drsko odbrusio da neće, ali ipak je napravio što je otac tražio. Iako se najradije ni s jednim ne bismo poistovjetili, obojica su nastanjeni u našim savjestima. Ponekad, poput sina koji je nakraju posluhnuo oca, i mi „bubnemo i živi ostanemo“, ali ne da nam savjest mira dok ne učinimo što je u redu. A poput onoga koji je pogazio svoju riječ, često i mi „pričamo kao more, a životi su nam ustajale bare“. Što je uzrok tome?
Po odgovor se moramo spustiti u dubine savjesti. Što je to, uopće, savjest? Gdje se nalazi i kako funkcionira? Čija je ona? Tko njome upravlja? Vrlo je popularna kada se u javnosti raspravlja o čovjekovu pravu na priziv savjesti. Volimo se njome dičiti kada nam netko kaže da smo savjesno postupili. Tada tvrdimo da je naša. A dobro se sjećamo kako smo na vjeronauku naučili da je savjest Božji glas, dakle da je Božja.
Savjest je kao komunikacijski kanal – direktna veza između čovjeka i Boga. Cilj komunikacije, sporazum, nastaje kada primatelj točno primi poruku pošiljatelja, a zbog „buke u komunikacijskom kanalu“ dolazi do nesporazuma. Nesporazumi nastaju ako zanemarimo jednu od najvažnijih stvari u komunikaciji, slušanje.
Dragi čitatelji, kada smo zadnji put stišali silnu buku oko sebe i u sebi s namjerom da slušamo glas savjesti? Isusovo pitanje upravo ima taj cilj da provjerimo što se u njoj zbiva. Njegovo „Što vam se čini?“ propituje našu galamu, našu lijenost, propuste, zataje, i sve ostale naše privatne nesporazume s Bogom. Jesmo li svoju savjest utišali samo da nam, po svaku cijenu, da mira? Jesmo li ju zabacili tako da je postala ustajala?
Dobro je ako nam savjest ne da mira. Jer znamo da postoje ljudi koji su svoju savjest toliko zapustili da u njoj više nema razlike između dobra i zla, sve je ravno. Savjest se pokvari kada se čovjek tako navikne na grijeh da više nema stida, ne osjeća truli zadah grijeha i misli da zlo, da otac laži, uopće ne postoji, da ne čini štetu. Takva je savjest uvijek mirna, nikad ne peče, ne kopka. Jer je umrtvljena.
Za izlazak iz te baruštine od života nije dosta lijepo pričati, lijepo se urediti, pokazati se. Uzalud svi parfemi ako tijelo nije čisto! Treba se pokrenuti, maknuti se iz prljavoga mulja i udaljiti od smrada grijeha, treba oprati kanale svoje nutrine i ponovo uspostaviti direktnu komunikaciju s Bogom, kako god znamo i umijemo.
Moj je savjet, idite prvo na ispovijed. Nakon toga sve će biti jasnije i savjete ćete tada dijeliti vi.
vlč. Ivica Cujzek
