26. nedjelja kroz godinu B
Prazna flaša
Domaći pjesnik Božo Hlastec kaže: „Ima na tem sveto za se ljude mesta. Ima! Mogla bi saka cesta biti sončani pot. Saka steza cvetni špaler.“ Gdje se pod ovim nebom na putu od „moglo bi“ do „jest“ skrije to sunce što zrači ljepotu života i suživota pa ne vidimo više, ili nam smetaju, oni što prose čašu vode i mrvu pažnje?
Gospodin kaže da neće požaliti nitko „tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi.“
Tužno je kako malo čovjeku treba da bi bio sretan, a kako često sreće ljude koji bi ga radije utopili u čaši vode, nego mu je pružili. S više veselja bi ga, kao u igri, srušili pogledom zavisti, osude i bahatosti, nego propustili da prođe, da uspije, da pobijedi, da se raduje.
Susreo sam nedavno čovjeka koji prosi, čak ne niti čašu vode, nego praznu flašu. Molio je samo jednu praznu bocu. Danima mi njegovo pogrbljeno tijelo, koje je odavalo znakove bolesti, nije dalo mira. Kao da je plahim i poniznim pogledom pitao kakvo smo mi to postali društvo koje bezbrižno ide dalje. Baca svoje kockice, zbraja svoje šestice i ide dalje. Rijetki se pogledi zaustavljaju na onima što žeđaju za kapljom ljudske dobrote. I još im se s visoka dovikuje: „Čovječe, ne ljuti se!“
Nije pogled tog čovjeka imao ni trunčicu ljutnje u sebi. A mogao se ljutiti, možda, na državne institucije, na svoju obitelj ili poslodavca, na prijatelje i susjede ili na Boga, jer nitko ne pita kamo će i kako on sada dalje, hoće li skupiti dovoljno boca, hoće li susresti nekoga tko će mu pružiti mrvu dostojanstva umjesto prijezirnog pogleda. Nije se ljutio uopće, bio je zahvalan, štoviše, bio je sretan zbog jedne prazne flaše.
To iskustvo nanese čovjeku suze na oči jer to je sreća koju dijele svi oni koji su iskusili što znači čaša vode. Svi koji su bili u krajevima svijeta gdje je nestašica vode, ali i mnogi u našoj blizini, možda i u najužoj obitelji; jedan djed ili baka koji u svojoj starosti žeđaju, manje za gutljajem vode, a više za rukom koja bi približila čašu. Sa svima njima poistovjetio se Gospodin zazivom s križa: „Žedan sam.“
Poziv je to kojim on i danas, glasom svojih miljenika, svojih siromaha, traži dobre duše. Ljude koji razumiju da su im badava i oči i ruke ako svoju sredinu ne zalijevaju ljubavlju, ako ju ne oplemenjuju ljubaznošću, ako uskraćuju dobrotu srca onima koji su u potrebi.
Ne treba se nitko plašiti da će nešto izgubiti ili da će mu nešto manjkati ako radi za Krista, naprotiv, „neće mu propasti plaća.“ Za svakog čovjeka ima komadić neba na zemlji. Uz to, dovoljna je još samo čaša vode da suha zemlja postane „cvetni špaler.“ Neka njime svatko prolazi osjećajući da mu se odaje počast zato što je naš brat ili sestra, zato što je čovjek, zato što je Božji.
Vlč. Ivica Cujzek
Domaći pjesnik Božo Hlastec kaže: „Ima na tem sveto za se ljude mesta. Ima! Mogla bi saka cesta biti sončani pot. Saka steza cvetni špaler.“ Gdje se pod ovim nebom na putu od „moglo bi“ do „jest“ skrije to sunce što zrači ljepotu života i suživota pa ne vidimo više, ili nam smetaju, oni što prose čašu vode i mrvu pažnje?
Gospodin kaže da neće požaliti nitko „tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi.“
Tužno je kako malo čovjeku treba da bi bio sretan, a kako često sreće ljude koji bi ga radije utopili u čaši vode, nego mu je pružili. S više veselja bi ga, kao u igri, srušili pogledom zavisti, osude i bahatosti, nego propustili da prođe, da uspije, da pobijedi, da se raduje.
Susreo sam nedavno čovjeka koji prosi, čak ne niti čašu vode, nego praznu flašu. Molio je samo jednu praznu bocu. Danima mi njegovo pogrbljeno tijelo, koje je odavalo znakove bolesti, nije dalo mira. Kao da je plahim i poniznim pogledom pitao kakvo smo mi to postali društvo koje bezbrižno ide dalje. Baca svoje kockice, zbraja svoje šestice i ide dalje. Rijetki se pogledi zaustavljaju na onima što žeđaju za kapljom ljudske dobrote. I još im se s visoka dovikuje: „Čovječe, ne ljuti se!“
Nije pogled tog čovjeka imao ni trunčicu ljutnje u sebi. A mogao se ljutiti, možda, na državne institucije, na svoju obitelj ili poslodavca, na prijatelje i susjede ili na Boga, jer nitko ne pita kamo će i kako on sada dalje, hoće li skupiti dovoljno boca, hoće li susresti nekoga tko će mu pružiti mrvu dostojanstva umjesto prijezirnog pogleda. Nije se ljutio uopće, bio je zahvalan, štoviše, bio je sretan zbog jedne prazne flaše.
To iskustvo nanese čovjeku suze na oči jer to je sreća koju dijele svi oni koji su iskusili što znači čaša vode. Svi koji su bili u krajevima svijeta gdje je nestašica vode, ali i mnogi u našoj blizini, možda i u najužoj obitelji; jedan djed ili baka koji u svojoj starosti žeđaju, manje za gutljajem vode, a više za rukom koja bi približila čašu. Sa svima njima poistovjetio se Gospodin zazivom s križa: „Žedan sam.“
Poziv je to kojim on i danas, glasom svojih miljenika, svojih siromaha, traži dobre duše. Ljude koji razumiju da su im badava i oči i ruke ako svoju sredinu ne zalijevaju ljubavlju, ako ju ne oplemenjuju ljubaznošću, ako uskraćuju dobrotu srca onima koji su u potrebi.
Ne treba se nitko plašiti da će nešto izgubiti ili da će mu nešto manjkati ako radi za Krista, naprotiv, „neće mu propasti plaća.“ Za svakog čovjeka ima komadić neba na zemlji. Uz to, dovoljna je još samo čaša vode da suha zemlja postane „cvetni špaler.“ Neka njime svatko prolazi osjećajući da mu se odaje počast zato što je naš brat ili sestra, zato što je čovjek, zato što je Božji.
Vlč. Ivica Cujzek
