26. nedjelja kroz godinu B
Sablazan je korijen zla
Božje riječi koje nam donosi liturgija 26. nedjelje kroz godinu otvaraju temu sablazni, vezanu za zgrtanje časti, bogatstva i vlasti. Snažno je o tome i o rastrošnosti i razvratnosti pisao sv. Jakov u Poslanici: „De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti!“
Nema Gospodin ništa protiv imućnih ljudi, nema ništa ni protiv onih koji ne idu s njim a na njega se pozivaju čineći dobro, štoviše, on ih brani riječima: „Tko nije protiv nas, za nas je.“ Nema Isus ništa protiv bogatih i uspješnih ljudi, ali ima sve protiv nepravde, protiv pokvarenih motiva, protiv sebičnih nakana i proračunatosti, protiv onih koji se žele domoći svoga uspjeha, slave i bogatstva preko tuđih leđa, gazeći malene, varajući poštene, iskorištavajući dobre, manipulirajući iskrenima. Tu se radi o nepravdi prema Božjim miljenicima, prema „najmanjima što vjeruju“. To Gospodina pogađa, zato on oštro i odrješito govori o sablazni kao o manifestaciji zla i najgorem obliku povrede Božje milosrdne ljubavi.
Ne ljuti se Isus na bogate ljude, nego na one koji sablažnjavaju, tj. na one koji jedno govore, a drugo čine, koji opravdavaju zlo grijeha i ne vode druge na trag svetosti. Da bismo dosljedno živjeli svoju vjeru, Gospodin traži da odsiječemo od sebe licemjerje, sve što sablažnjava, sve što uzaludnostima puni ruke, sve što u pogledima ne da vidjeti bližnjega, sve što skreće korake od Boga vodeći u razvrat.
No samo „odsjeći“ neće biti dovoljno! Odricanje samo po sebi manjkavo je ako ne shvatimo svrhu Isusove pouke, a otkrivamo je u rečenici: „Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.“ Ta čaša vode u mojim rukama može utažiti moju žeđ. No u rukama bolesnika koji ju sam ne može približiti svojim usnama, u rukama djeda ili bake koji više nego za gutljajem vode čeznu za rukom koja će čašu dodati, u rukama djeteta koje živi gdje se od žeđi umire? Njima ta čaša, pružena rukom odsječenom od sebe i svoje sebičnosti, svoje komotnosti i bezbrižnosti, može vratiti vjeru u život, nadu u pobjedu dobra nad zlom, sigurnost da se isplati ljubavlju prkositi mržnji.
To je istinsko naviještanje evanđelja - radosne vijesti Isusa Krista. A žeđ koju ću ja osjetiti zato što sam je sebi uskratio, otvorit će mi srce za zahvalnost i smisao života. Nismo li svi već imali iskustvo da tek kada moramo propješačiti kilometre, osjetimo zahvalnost što smo imali sreće da si možemo priuštiti automobil? Tek kad skapavamo od žeđi, shvaćamo kako smo blagoslovljeni što inače imamo vode u izobilju. Tek kada shvatimo da se životni smisao nazire u besplatnosti ljubavi i radosti služenja, prestajemo biti glumci i postajemo kršćani.
vlč. Ivica Cujzek
Božje riječi koje nam donosi liturgija 26. nedjelje kroz godinu otvaraju temu sablazni, vezanu za zgrtanje časti, bogatstva i vlasti. Snažno je o tome i o rastrošnosti i razvratnosti pisao sv. Jakov u Poslanici: „De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti!“
Nema Gospodin ništa protiv imućnih ljudi, nema ništa ni protiv onih koji ne idu s njim a na njega se pozivaju čineći dobro, štoviše, on ih brani riječima: „Tko nije protiv nas, za nas je.“ Nema Isus ništa protiv bogatih i uspješnih ljudi, ali ima sve protiv nepravde, protiv pokvarenih motiva, protiv sebičnih nakana i proračunatosti, protiv onih koji se žele domoći svoga uspjeha, slave i bogatstva preko tuđih leđa, gazeći malene, varajući poštene, iskorištavajući dobre, manipulirajući iskrenima. Tu se radi o nepravdi prema Božjim miljenicima, prema „najmanjima što vjeruju“. To Gospodina pogađa, zato on oštro i odrješito govori o sablazni kao o manifestaciji zla i najgorem obliku povrede Božje milosrdne ljubavi.
Ne ljuti se Isus na bogate ljude, nego na one koji sablažnjavaju, tj. na one koji jedno govore, a drugo čine, koji opravdavaju zlo grijeha i ne vode druge na trag svetosti. Da bismo dosljedno živjeli svoju vjeru, Gospodin traži da odsiječemo od sebe licemjerje, sve što sablažnjava, sve što uzaludnostima puni ruke, sve što u pogledima ne da vidjeti bližnjega, sve što skreće korake od Boga vodeći u razvrat.
No samo „odsjeći“ neće biti dovoljno! Odricanje samo po sebi manjkavo je ako ne shvatimo svrhu Isusove pouke, a otkrivamo je u rečenici: „Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.“ Ta čaša vode u mojim rukama može utažiti moju žeđ. No u rukama bolesnika koji ju sam ne može približiti svojim usnama, u rukama djeda ili bake koji više nego za gutljajem vode čeznu za rukom koja će čašu dodati, u rukama djeteta koje živi gdje se od žeđi umire? Njima ta čaša, pružena rukom odsječenom od sebe i svoje sebičnosti, svoje komotnosti i bezbrižnosti, može vratiti vjeru u život, nadu u pobjedu dobra nad zlom, sigurnost da se isplati ljubavlju prkositi mržnji.
To je istinsko naviještanje evanđelja - radosne vijesti Isusa Krista. A žeđ koju ću ja osjetiti zato što sam je sebi uskratio, otvorit će mi srce za zahvalnost i smisao života. Nismo li svi već imali iskustvo da tek kada moramo propješačiti kilometre, osjetimo zahvalnost što smo imali sreće da si možemo priuštiti automobil? Tek kad skapavamo od žeđi, shvaćamo kako smo blagoslovljeni što inače imamo vode u izobilju. Tek kada shvatimo da se životni smisao nazire u besplatnosti ljubavi i radosti služenja, prestajemo biti glumci i postajemo kršćani.
vlč. Ivica Cujzek
