Današnja nas biblijska čitanja upućuju na razmišljanje o dobroti, poštenju, ljudskosti i duhovnosti među vjernicima, ali i među onim ljudima koji nisu članovi vjerničkih zajednica, a žive po savjesti iskreno tražeći Boga te nastoje svojim životom barem djelomično izvršiti volju Božju. Činjenica je da nam se u našoj grješnosti ponekad dogodi da svojim ponašanjem i stavovima ne dajemo priliku tim ljudima. Možda ih doživljavamo kao suparnike, a ne kao moguće suradnike. Ako i nisu kršćani, a žive Kristove ideale kao što su solidarnost, pravednost, pravda, međusobna ljubav i mir, svojim djelovanjem zapravo sudjeluju u izgradnji i širenju Božjeg kraljevstva. Ti naši pokušaji isključivosti i neautentičnog življenja kršćanstva mogu sakriti Boga onima koji ga traže.

S tim problemom susreo se i Mojsije na putu s Izraelcima kroz pustinju,  a još očitije i sâm Isus u današnjem događaju opisanom u evanđelju. Obojica su svjesni da u svom poslanju trebaju puno suradnika jer ne žele niti mogu sve učiniti sami. Tako nam svojim primjerom pokazuju da se na putu dobra ne smijemo zatvoriti u neke svoje okvire i svjetove, u toj samoći tapkati na mjestu. Trebamo se otvoriti ljudima oko nas. Svojim strogim savjetima Isus nam zapravo želi reći da u kršćanskoj zajednici ima dobrih plodova, ali i da može biti i loših. Sakaćenje ruku, nogu i očiju svakako nije Isusova želja. Tim znakovima našeg rada, naših čina, našeg hoda kroz život te onoga što opažamo oko sebe, Isus nas usmjerava na stalnu brigu o svom duhovnom životu. Iz svoje sredine i svog ponašanja trebamo ukloniti sve ono što nas odvlači od dobrih plodova.

Ne smijemo se zavaravati da je naša pripadnost Crkvi po sakramentu krštenja dovoljna za naše spasenje. Jakov nas u svojoj poslanici opominje na našu obvezu dobrih međuljudskih odnosa te kako stječemo zemaljska dobra i kako se njima služimo. Činjenica je da materijalno bogatstvo nije dovoljno za sreću, ali ono može pomoći da bude više sretnih i zadovoljnih ljudi na ovome svijetu. Nepošteno bogaćenje često ima temelj u zakidanju malih ljudi za osnovna prava. Sjetimo se samo koliko mnoštvo radnika danas u našoj domovini i u svijetu ili ne prima zasluženu plaću ili je ona ispod razine pošteno zarađene plaće. Nažalost ima i poslodavaca koji radnike zakidaju u njihovim primanjima, a istovremeno se javno prikazuju kao veliki donatori u raznim humanitarnim akcijama.

Uvijek nam pri svijesti trebaju biti riječi iz knjige Postanka kad Bog čovjeku daje svo blago ovoga svijeta na pravedno upravljanje i raspodjelu svima koliko im je potrebno za život dostojan čovjeka. Naša su dobra djela, kojima druge činimo sretnima, ono blago koje ni moljac ni hrđa ne mogu uništiti. Stoga slijedimo taj put dobra, pravde, uzajamnog pomaganja i bratske ljubavi jer on nas vodi u sretnu vječnost u zajedništvu s Ocem nebeskim.

Vladimir Cesar