27. nedjelja kroz godinu A
Ne ubij
Prispodobom o vinogradarima ubojicama Isus upozorava na odvratnost pohlepe koja prije ili kasnije završava tragično. Prepoznali su se tada glavari i starješine u riječima koje su njima bile upućene. Nama se danas čini neosobna ta usporedba. Čini nam se da se tu radi o nekim drugim vremenima ili o nekim dalekim nasilnicima koji izazivaju ratove i druge katastrofe ne bi li nepošteno stekli materijalna dobara, privilegije, u svakom slučaju, o ljudima i događajima koji nemaju direktne veze s nama, običnim ljudima. Ograđujemo se od njih vjerujući da se to što se vinogradarima dogodilo, to što ih je bolest posesivnosti učinila ubojicama, nama ne može dogoditi.
Je li naša stvarnost zaista toliko drugačija ili smo se tako opustili da ne shvaćamo više ozbiljno Božju zapovijed: Ne ubij!? Prizor vinograda koji je domaćin, tj. Bog tako brižno uredio, posado, ogradio, iskopao tijesak, podigao kulu, slika je kutića Božjega kraljevstva koji je nama dan na upravljanje. Slika je to naših obitelji, radnih kolektiva, naših mjesnih, župnih i drugih zajednica koje su nama povjerene. Možemo li reći da se u našim sredinama s Božjim slugama ne postupa okrutno? Da danas nema članova obitelji razarača? Da nema vjernika napadača? Da nema na poslu ili u susjedstvu ljudi – ma kako zvučalo grubo – ubojica?
Kako drugačije imenovati one koji se obrušavaju na sve dobro i uništavaju sve lijepo? Kako nazvati one koji psovkom ili ogovaranjem svakodnevno kamenuju sve oko sebe? Kako nazvati one koji udaraju ucjenama, prijetnjama, lažima, izdajama, one koji teroriziraju fizičkim i duhovnim nasiljem, koji ubijaju čovjeku želju za životom?
Posebno mi je bilo teško ovih dana čuti kako već i među petašima u osnovnoj školi postoje takve strašne uvrede. Rekla je jedna djevojčica da to, što nije ni za ponoviti, ne može reći učiteljici jer bi onda doznali i roditelji i nastala bi još veća svađa pa radije trpi.
Koliko Božjih ljudi tako trpi? Smijemo li se kao društvo ograditi tvrdeći da nismo mi nikoga udarili, izbacili, ubili? Pohvalno! Ali gdje smo mi bili kada se to dogodilo našoj braći i sestrama? Čime smo se mi bavili? Pretvaranjem da je sve uobičajeno, da smo samo obični, dobri ljudi? Što smo mi radili kada su se naša djeca naučila tako, ni blizu običnom i dobrom, ponašati?
Znamo da nisu nasilnici samo oni koji udaraju, nego i oni koji ne čine ništa da ih spriječe. Dokle ćemo god to ignorirati, dotle ćemo se nalaziti u skupini onih kojima Gospodin poručuje da će se od njih „oduzeti kraljevstvo Božje“ – taj kutić ovoga svijeta koji nam je povjeren i onaj kojemu se nadamo u vječnosti. Zato, ako nas već nije okrznulo evanđelje, neka nas barem osvijeste riječi te djevojčice: „Ne znam kome reći.“
vlč. Ivica Cujzek
Prispodobom o vinogradarima ubojicama Isus upozorava na odvratnost pohlepe koja prije ili kasnije završava tragično. Prepoznali su se tada glavari i starješine u riječima koje su njima bile upućene. Nama se danas čini neosobna ta usporedba. Čini nam se da se tu radi o nekim drugim vremenima ili o nekim dalekim nasilnicima koji izazivaju ratove i druge katastrofe ne bi li nepošteno stekli materijalna dobara, privilegije, u svakom slučaju, o ljudima i događajima koji nemaju direktne veze s nama, običnim ljudima. Ograđujemo se od njih vjerujući da se to što se vinogradarima dogodilo, to što ih je bolest posesivnosti učinila ubojicama, nama ne može dogoditi.
Je li naša stvarnost zaista toliko drugačija ili smo se tako opustili da ne shvaćamo više ozbiljno Božju zapovijed: Ne ubij!? Prizor vinograda koji je domaćin, tj. Bog tako brižno uredio, posado, ogradio, iskopao tijesak, podigao kulu, slika je kutića Božjega kraljevstva koji je nama dan na upravljanje. Slika je to naših obitelji, radnih kolektiva, naših mjesnih, župnih i drugih zajednica koje su nama povjerene. Možemo li reći da se u našim sredinama s Božjim slugama ne postupa okrutno? Da danas nema članova obitelji razarača? Da nema vjernika napadača? Da nema na poslu ili u susjedstvu ljudi – ma kako zvučalo grubo – ubojica?
Kako drugačije imenovati one koji se obrušavaju na sve dobro i uništavaju sve lijepo? Kako nazvati one koji psovkom ili ogovaranjem svakodnevno kamenuju sve oko sebe? Kako nazvati one koji udaraju ucjenama, prijetnjama, lažima, izdajama, one koji teroriziraju fizičkim i duhovnim nasiljem, koji ubijaju čovjeku želju za životom?
Posebno mi je bilo teško ovih dana čuti kako već i među petašima u osnovnoj školi postoje takve strašne uvrede. Rekla je jedna djevojčica da to, što nije ni za ponoviti, ne može reći učiteljici jer bi onda doznali i roditelji i nastala bi još veća svađa pa radije trpi.
Koliko Božjih ljudi tako trpi? Smijemo li se kao društvo ograditi tvrdeći da nismo mi nikoga udarili, izbacili, ubili? Pohvalno! Ali gdje smo mi bili kada se to dogodilo našoj braći i sestrama? Čime smo se mi bavili? Pretvaranjem da je sve uobičajeno, da smo samo obični, dobri ljudi? Što smo mi radili kada su se naša djeca naučila tako, ni blizu običnom i dobrom, ponašati?
Znamo da nisu nasilnici samo oni koji udaraju, nego i oni koji ne čine ništa da ih spriječe. Dokle ćemo god to ignorirati, dotle ćemo se nalaziti u skupini onih kojima Gospodin poručuje da će se od njih „oduzeti kraljevstvo Božje“ – taj kutić ovoga svijeta koji nam je povjeren i onaj kojemu se nadamo u vječnosti. Zato, ako nas već nije okrznulo evanđelje, neka nas barem osvijeste riječi te djevojčice: „Ne znam kome reći.“
vlč. Ivica Cujzek