27. nedjelja kroz godinu A
Kakvi smo vinogradari?
Treću nedjelju zaredom slušamo Isusove prispodobe o vinogradu. Nakon što nas je Isus poučio kako ćemo u vječnom životu svi biti jednaki iako smo na rad u vinograd Gospodnji došli u različita vremena, s različitim znanjima, sposobnostima i odgovornostima, te kako je važno uskladiti svoj ’da' Ocu sa našim djelima, evanđeoski odlomak nedjelje koja je pred nama ide korak dalje. Bog od nas očekuje konkretne plodove.
U prispodobi slušamo kako je Bog Izabranom narodu pripremio vinograd i povjerio mu ga na čuvanje i njegovanje. No kada je Gospodar vinograda poslao sluge po svoj urod oni ih istukoše, ubiše, kamenovaše. Isto su učinili i s gospodarevim Sinom koji je od njih tražio plodove vinograda. Ova prispodoba o vinogradarima ubojicama Isusov je proročanski govor o vlastitoj smrti, ali i slika odnosa između Boga i Izabranog naroda. Isus ovom prispodobom prorokuje kako će ga odbaciti vlastiti narod, ali će vinograd biti predan „drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.“ U tim novim vinogradarima mi danas prepoznajemo Crkvu, novozavjetni Božji narod koji nadilazi granice naroda, kultura i rasa, koja je u pravom smislu riječi univerzalna, katolička.
Crkva i Isus Krist neraskidivo su povezani i Crkva kao novozavjetni Božji narod neće propasti, ali to ne znači da neće propasti u nekom narodu ili kulturi, da neće propasti pojedinci u Crkvi koji ne donose rod. Dubrovački biskup Mate Uzinić tumačeći ovu prispodobu pojašnjava: „Ne budemo li davali plodove tog svojeg biti Crkva, i nama će biti oduzet vinograd koji nam je povjeren i dati se narodu koji će donositi plodove, onima koji neće govoriti da su kršćani pozivajući se na tradiciju, lijepe običaje i slično, nego će u svojoj svakodnevici i različitim životnim okolnostima živjeti svoje biti kršćani, trudeći se da njihov život i rad u Crkvi kao Božjem vinogradu koji nam je povjeren, urodi grožđem, a ne izrodi vinjagom.“
Poruka Isusove prispodobe, osim ove zajedničarske dimenzije koja se odnosi na Crkvu kao zajednicu, usmjerena je i svakom vjerniku pojedinačno. Ako je Gospodin nama povjerio vinograd trebamo se zapitati kakvi smo vinogradari, kakvi su nam plodovi, kako se odnosimo prema onima koje nam Gospodin šalje da nas opominju, pouče, da od nas traže plodove? U konačnici kako se odnosimo prema njegovom Sinu i njegovoj žrtvi života koju je za nas prinio, kako se odnosimo prema sakramentima koji nam jamče trajnu povezanost s Njime? Donosimo li plodove o kojima i apostol Pavao govori u poslanici Filipljanjima: „Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu!“? (Fil 4, 8)
Anita Treščec
Treću nedjelju zaredom slušamo Isusove prispodobe o vinogradu. Nakon što nas je Isus poučio kako ćemo u vječnom životu svi biti jednaki iako smo na rad u vinograd Gospodnji došli u različita vremena, s različitim znanjima, sposobnostima i odgovornostima, te kako je važno uskladiti svoj ’da' Ocu sa našim djelima, evanđeoski odlomak nedjelje koja je pred nama ide korak dalje. Bog od nas očekuje konkretne plodove.
U prispodobi slušamo kako je Bog Izabranom narodu pripremio vinograd i povjerio mu ga na čuvanje i njegovanje. No kada je Gospodar vinograda poslao sluge po svoj urod oni ih istukoše, ubiše, kamenovaše. Isto su učinili i s gospodarevim Sinom koji je od njih tražio plodove vinograda. Ova prispodoba o vinogradarima ubojicama Isusov je proročanski govor o vlastitoj smrti, ali i slika odnosa između Boga i Izabranog naroda. Isus ovom prispodobom prorokuje kako će ga odbaciti vlastiti narod, ali će vinograd biti predan „drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.“ U tim novim vinogradarima mi danas prepoznajemo Crkvu, novozavjetni Božji narod koji nadilazi granice naroda, kultura i rasa, koja je u pravom smislu riječi univerzalna, katolička.
Crkva i Isus Krist neraskidivo su povezani i Crkva kao novozavjetni Božji narod neće propasti, ali to ne znači da neće propasti u nekom narodu ili kulturi, da neće propasti pojedinci u Crkvi koji ne donose rod. Dubrovački biskup Mate Uzinić tumačeći ovu prispodobu pojašnjava: „Ne budemo li davali plodove tog svojeg biti Crkva, i nama će biti oduzet vinograd koji nam je povjeren i dati se narodu koji će donositi plodove, onima koji neće govoriti da su kršćani pozivajući se na tradiciju, lijepe običaje i slično, nego će u svojoj svakodnevici i različitim životnim okolnostima živjeti svoje biti kršćani, trudeći se da njihov život i rad u Crkvi kao Božjem vinogradu koji nam je povjeren, urodi grožđem, a ne izrodi vinjagom.“
Poruka Isusove prispodobe, osim ove zajedničarske dimenzije koja se odnosi na Crkvu kao zajednicu, usmjerena je i svakom vjerniku pojedinačno. Ako je Gospodin nama povjerio vinograd trebamo se zapitati kakvi smo vinogradari, kakvi su nam plodovi, kako se odnosimo prema onima koje nam Gospodin šalje da nas opominju, pouče, da od nas traže plodove? U konačnici kako se odnosimo prema njegovom Sinu i njegovoj žrtvi života koju je za nas prinio, kako se odnosimo prema sakramentima koji nam jamče trajnu povezanost s Njime? Donosimo li plodove o kojima i apostol Pavao govori u poslanici Filipljanjima: „Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu!“? (Fil 4, 8)
Anita Treščec
