28. nedjelja kroz godinu A
Aldomaš
Rijetko se danas čuje, možda je već i zaboravljena ta draga riječ, i običaj, aldomaš. Prvobitno je označavala prinošenje žrtve, tj. gozbu prigodom pričesti, a potom običaj popraćen blagoslovom i čašćenjem koji označava da je obveza izvršena, odnosno da je posao obavljen.
Tako uzvanike u prispodobi koju čitamo na 28. nedjelju kroz godinu kralj poziva na aldomaš, svadbu svog sina. Oni su se oglušili. Jedni su bili prezauzeti svojim poslovima i navikama, drugima je zlo pomutilo razum pa su glasnike iz čista mira zlostavljali i ubili. Kaznivši njih, kralj poziva sve ljude, slučajne prolaznike, među kojima se našao jedan bez svadbenoga ruha. Iako mu, na prvi pogled, ne možemo zamjeriti jer sigurno pošavši iz doma u uobičajenost svoje svakodnevice nije ni slutio da će završiti na svadbi, ipak ga je njegovo neprimjereno ruho koštalo života. Što nam to govori?
Što se mora – mora se i tu nema nismo znali. Iako užurbani u svojim poslovima, sigurno ste primijetili kako i listopad prirodu oblači u jeseni prikladno ruho. Sve oko nas sprema se za teško razdoblje, hladnoću, vjetrove, led. Ljudi ubiru plodove svoga rada, spremaju se za zimu, žele se osigurati da što mirnije provedu godišnje doba koje simbolički označuje starenje, kraj zemaljskog života, odlazak na „svadbu“ koju pripravlja Bog u vječnosti. Vrijeme tako brzo leti! Ljeto je kao treptaj oka prošlo. Mogli bismo i dalje hodati u kratkim rukavima, ali to neće biti razumno jer će nam biti hladno, stoga to ne činimo.
Slično je i u duhovnoj stvarnosti. Od nas se traži razumnost jer što se mora, mora se, i oko toga nema pregovora ni odgoda. Moramo biti spremni za sve što život donosi. Ne možemo očekivati da će svatko od nas u nebo biti pozvan u dubokoj starosti. I ako bude, opet mora biti spreman za taj put. Osim toga, Božji poziv ne odnosi se samo na trenutak smrti, nego zahvaća i naše obaveze i odnose u ovom svijetu, koji jest hladan, pun nerazumnosti, krajnosti, muka i problema, ali i pun prilika da svoje duhovno odijelo učinimo dostojnim Božjih izabranika.
Još konkretnije, njegov poziv postavlja pitanje jesmo li spremni ono što ispovijedamo doista svjedočiti. Dakle ako nasljedujemo radosnu vijest, radosno živjeti; ako znamo što je ispravno, ispravno postupati; ako volimo, žrtvovati se, služiti itd. Ako jesmo na to spremni, to je razumno, to nas čini dostojnim sudionicima proslave dobro obavljenog posla i dobro proživljenog života.
Na tom tragu, dragi čitatelji, ne propuštajmo one male svakodnevne prilike za susret s Bogom i ljudima, za proslavu dobrote i zajedništva, vjernosti i ljubavi. Čuvajmo lijepe običaje i usvajajmo one navike koje će nas, kad najmanje slutimo, sigurno dovesti na aldomaš u vječnosti.
vlč. Ivica Cujzek
Rijetko se danas čuje, možda je već i zaboravljena ta draga riječ, i običaj, aldomaš. Prvobitno je označavala prinošenje žrtve, tj. gozbu prigodom pričesti, a potom običaj popraćen blagoslovom i čašćenjem koji označava da je obveza izvršena, odnosno da je posao obavljen.
Tako uzvanike u prispodobi koju čitamo na 28. nedjelju kroz godinu kralj poziva na aldomaš, svadbu svog sina. Oni su se oglušili. Jedni su bili prezauzeti svojim poslovima i navikama, drugima je zlo pomutilo razum pa su glasnike iz čista mira zlostavljali i ubili. Kaznivši njih, kralj poziva sve ljude, slučajne prolaznike, među kojima se našao jedan bez svadbenoga ruha. Iako mu, na prvi pogled, ne možemo zamjeriti jer sigurno pošavši iz doma u uobičajenost svoje svakodnevice nije ni slutio da će završiti na svadbi, ipak ga je njegovo neprimjereno ruho koštalo života. Što nam to govori?
Što se mora – mora se i tu nema nismo znali. Iako užurbani u svojim poslovima, sigurno ste primijetili kako i listopad prirodu oblači u jeseni prikladno ruho. Sve oko nas sprema se za teško razdoblje, hladnoću, vjetrove, led. Ljudi ubiru plodove svoga rada, spremaju se za zimu, žele se osigurati da što mirnije provedu godišnje doba koje simbolički označuje starenje, kraj zemaljskog života, odlazak na „svadbu“ koju pripravlja Bog u vječnosti. Vrijeme tako brzo leti! Ljeto je kao treptaj oka prošlo. Mogli bismo i dalje hodati u kratkim rukavima, ali to neće biti razumno jer će nam biti hladno, stoga to ne činimo.
Slično je i u duhovnoj stvarnosti. Od nas se traži razumnost jer što se mora, mora se, i oko toga nema pregovora ni odgoda. Moramo biti spremni za sve što život donosi. Ne možemo očekivati da će svatko od nas u nebo biti pozvan u dubokoj starosti. I ako bude, opet mora biti spreman za taj put. Osim toga, Božji poziv ne odnosi se samo na trenutak smrti, nego zahvaća i naše obaveze i odnose u ovom svijetu, koji jest hladan, pun nerazumnosti, krajnosti, muka i problema, ali i pun prilika da svoje duhovno odijelo učinimo dostojnim Božjih izabranika.
Još konkretnije, njegov poziv postavlja pitanje jesmo li spremni ono što ispovijedamo doista svjedočiti. Dakle ako nasljedujemo radosnu vijest, radosno živjeti; ako znamo što je ispravno, ispravno postupati; ako volimo, žrtvovati se, služiti itd. Ako jesmo na to spremni, to je razumno, to nas čini dostojnim sudionicima proslave dobro obavljenog posla i dobro proživljenog života.
Na tom tragu, dragi čitatelji, ne propuštajmo one male svakodnevne prilike za susret s Bogom i ljudima, za proslavu dobrote i zajedništva, vjernosti i ljubavi. Čuvajmo lijepe običaje i usvajajmo one navike koje će nas, kad najmanje slutimo, sigurno dovesti na aldomaš u vječnosti.
vlč. Ivica Cujzek
