29. nedjelja kroz godinu A
Konačan odgovor
Još od susreta ministranata u Ludbregu u mislima su mi tako moćne riječi bl. Carla Acutisa. On je imao običaj nakon pričesti moliti: „Isuse, samo se smjesti! Kao da si u svojoj kući.“ Tako jednostavno, a tako biblijski prožeto mišlju o hramu izgrađenu na „kamenu zaglavnom“, o „hramu u kojem Duh Božji prebiva“.
Velika je snaga u jednostavnim i iskrenim riječima, o čemu svjedoči i Isusov odgovor u evanđelju iduće nedjelje gdje ga protivnici žele „uhvatiti u riječi“ pa laskaju, ulizuju se, zaboravljajući da je zlo, kao i njihova zlonamjernost, tako prozirno, tako trivijalno i površno onima koji zdanje svoga života ne zaustavljaju na materiji, novcu, prolaznosti, nego ga otvaraju Duhu Božje riječi.
Svi ovi naši susreti, zasnovani na evanđeoskoj riječi, u protekle tri godine imali su upravo za cilj naše učvršćivanje blizu Svetoga. Željeli smo Riječ zanijeti u svojoj poslušnosti, poput Božje Majke, i rađati je u svome vremenu, ići za njom na kalvarijama svojih svakodnevica, prigrljivati je stvarnim rukama u krilo svoje poniznosti, povjeravati je u njedra Božje nade, jer znamo da ona nije daleka i davna, nego ovdje i sada djelujuća zbiljnost, koju u pameti čujemo, u srcu osjećamo i pred očima svjedočimo.
Biblija je, dakako, zapisana, nema joj se više što nadodati jer je potpuna i cjelovita. Bog je izrekao svoj konačan odgovor u Sinu, dakle Božja je riječ dovršena, ali nije gotova jer Bog ne prestaje govoriti. Duh Sveti ne prestaje nadahnjivati naše misli i riječi, Isus Krist i danas traži dom u našim tijelima i djelima, Otac nebeski ne prestaje nas voljeti, zato i iščekuje naš konačni odgovor na svoju ljubav. Kao što je u Postanku čovjeku povjerio da imenuje stvorenja, slično traži i od nas da imenujemo stvarnost pred svojim očima.
Evanđeoske riječi: „Čija je ovo slika i natpis?“ upućene su onima koji su se banalno zaustavljali na tričarijama i imali opake, razarajuće naume. Uopće me takvi glumci u kojima je ugasla ljepota čovječnosti ne zanimaju. Zanimaju me iskreni ljudi koji žele i danas s Bogom stvarati i pred oči našega vremena donositi „veoma dobru“ sliku stvarnosti.
Ti dobri ljudi, vi, dragi blagovjesnici, čiji lik i čije riječi imaju ogromnu snagu i pred Bogom i pred ljudima, vi ste poput Biblije koja se ne prestaje pisati za one koji žele čuti stvarnost Božje riječi. Vaša su tijela Isusov dom, poput kapelica, koje nisu izvan muka svijeta jer su svijetu potrebne i moraju u njemu biti Očeve uzdanice radosti i hrabrosti. Zato stojte čvrsto i neka taj svijet u vama vidi sliku Boga, a to je onaj prizor u kojem vam On danas povjerava siromašnu, usamljenu, poniženu, izgubljenu, iznemoglu braću i sestre i čeka da ih imenujete: Njegovim voljenima.
vlč. Ivica Cujzek
Još od susreta ministranata u Ludbregu u mislima su mi tako moćne riječi bl. Carla Acutisa. On je imao običaj nakon pričesti moliti: „Isuse, samo se smjesti! Kao da si u svojoj kući.“ Tako jednostavno, a tako biblijski prožeto mišlju o hramu izgrađenu na „kamenu zaglavnom“, o „hramu u kojem Duh Božji prebiva“.
Velika je snaga u jednostavnim i iskrenim riječima, o čemu svjedoči i Isusov odgovor u evanđelju iduće nedjelje gdje ga protivnici žele „uhvatiti u riječi“ pa laskaju, ulizuju se, zaboravljajući da je zlo, kao i njihova zlonamjernost, tako prozirno, tako trivijalno i površno onima koji zdanje svoga života ne zaustavljaju na materiji, novcu, prolaznosti, nego ga otvaraju Duhu Božje riječi.
Svi ovi naši susreti, zasnovani na evanđeoskoj riječi, u protekle tri godine imali su upravo za cilj naše učvršćivanje blizu Svetoga. Željeli smo Riječ zanijeti u svojoj poslušnosti, poput Božje Majke, i rađati je u svome vremenu, ići za njom na kalvarijama svojih svakodnevica, prigrljivati je stvarnim rukama u krilo svoje poniznosti, povjeravati je u njedra Božje nade, jer znamo da ona nije daleka i davna, nego ovdje i sada djelujuća zbiljnost, koju u pameti čujemo, u srcu osjećamo i pred očima svjedočimo.
Biblija je, dakako, zapisana, nema joj se više što nadodati jer je potpuna i cjelovita. Bog je izrekao svoj konačan odgovor u Sinu, dakle Božja je riječ dovršena, ali nije gotova jer Bog ne prestaje govoriti. Duh Sveti ne prestaje nadahnjivati naše misli i riječi, Isus Krist i danas traži dom u našim tijelima i djelima, Otac nebeski ne prestaje nas voljeti, zato i iščekuje naš konačni odgovor na svoju ljubav. Kao što je u Postanku čovjeku povjerio da imenuje stvorenja, slično traži i od nas da imenujemo stvarnost pred svojim očima.
Evanđeoske riječi: „Čija je ovo slika i natpis?“ upućene su onima koji su se banalno zaustavljali na tričarijama i imali opake, razarajuće naume. Uopće me takvi glumci u kojima je ugasla ljepota čovječnosti ne zanimaju. Zanimaju me iskreni ljudi koji žele i danas s Bogom stvarati i pred oči našega vremena donositi „veoma dobru“ sliku stvarnosti.
Ti dobri ljudi, vi, dragi blagovjesnici, čiji lik i čije riječi imaju ogromnu snagu i pred Bogom i pred ljudima, vi ste poput Biblije koja se ne prestaje pisati za one koji žele čuti stvarnost Božje riječi. Vaša su tijela Isusov dom, poput kapelica, koje nisu izvan muka svijeta jer su svijetu potrebne i moraju u njemu biti Očeve uzdanice radosti i hrabrosti. Zato stojte čvrsto i neka taj svijet u vama vidi sliku Boga, a to je onaj prizor u kojem vam On danas povjerava siromašnu, usamljenu, poniženu, izgubljenu, iznemoglu braću i sestre i čeka da ih imenujete: Njegovim voljenima.
vlč. Ivica Cujzek
