29. nedjelja kroz godinu B
Što mi radimo
Kako je svijet sve napredniji, tako se zaboravljaju stvarnosti koje su mudro i razložno naši stari nazivali pravim imenom. Pomalo već zastarjela riječ „služba“, posebno u kajkavskom podneblju, koristila se za ono što danas uobičajeno zovemo „posao“. Moja je baka, kada bi netko pitao gdje je netko tko je na poslu, rekla da je „v službi“ ili da „služi“, bez obzira na kojem mjestu i u kojem okruženju. Danas se ta riječ zadržala tek u nazivima pojedinih službi u koje ljudi idu samo na posao.
Evanđelje iduće nedjelje otvara temu sluge i služenja. Krist, koji je Bog, došao je služiti. Marija, koja je Božja Majka, ponosila se nazivom službenice, sluškinje Gospodnje. Kako to da čovjek danas smatra da služenje nije u skladu s njegovim dostojanstvom i to ga vrijeđa? Nedavno sam čuo razgovor u kojem su kolege dobronamjerno pokušali uvjeriti nastavnicu da na krivi način shvaća svoj posao. Ne jer radi loše, naprotiv, jer „radi cijelim srcem i previše se daje“. Njima je bilo nepojmljivo to kako ona tvrdi da ne smatra rad u školi poslom, nego pozivom. Mislili su da je njezin stav, želja za služenjem učenicima, ispod časti i htjeli su joj „pomoći“.
Mene brinu takvi savjeti i pomoći. To je izraz sebičnog zgrtanja bogatstva, časti i vlasti, što je protivno Isusovu pozivu služenja. Daleko od toga da radnik nije vrijedan plaće svoje, što su, također, Isusove riječi. I ne da nekada nije bilo zlobnog i svjesnog i nesvjesnog iskorištavanja onih koji služe ili rivalstva među ljudima - promatramo i apostole koji su tražili za svoje djelovanje i odanost više od drugih, više nego što im treba. Upravo je taj primjer poslužio Isusu da stvari nazove njihovim imenom.
Služiti ne znači dati se omalovažavati, nego nadrasti prizemnosti i ne dati se prodati. Muka je služenje samo po sebi, bez smisla i svrhe. Služenje iz kojega se rađa oholost i težnja za priznanjem dugotrajna je agonija. Ali posve je nova dimenzija života radosno služenje iz ljubavi prema Bogu.
Postoje oko nas takvi ljudi koji ne rade samo da bi zaradili, poslovali, natjecali se, gradili prestiž, proslavili se i sl. Ima učitelja kojima nije ni na kraj pameti da naplate instrukcije, poznanika koji idu nekome pokositi travu ili što drugo napraviti, besplatno, ima ljudi koji volontiraju u pučkoj kuhinji, svećenika koji plaćaju račune siromašnima, ima ljudi koji gladnima daju kruh iz svojih usta, ima ih koji su otišli na kraj svijeta na dno bijede u misije. Postoji oko nas toliko ljudi koji služe cijelim svojim srcem i umom!
I ne, oni nisu „glupi“, njima ne treba „pomoć“, oni znaju što rade i ne žude za slavopojkama i prvim mjestima, nego za Božjom voljom, a njegova je volja služiti zbog kraljevstva Božjega.
vlč. Ivica Cujzek
Kako je svijet sve napredniji, tako se zaboravljaju stvarnosti koje su mudro i razložno naši stari nazivali pravim imenom. Pomalo već zastarjela riječ „služba“, posebno u kajkavskom podneblju, koristila se za ono što danas uobičajeno zovemo „posao“. Moja je baka, kada bi netko pitao gdje je netko tko je na poslu, rekla da je „v službi“ ili da „služi“, bez obzira na kojem mjestu i u kojem okruženju. Danas se ta riječ zadržala tek u nazivima pojedinih službi u koje ljudi idu samo na posao.
Evanđelje iduće nedjelje otvara temu sluge i služenja. Krist, koji je Bog, došao je služiti. Marija, koja je Božja Majka, ponosila se nazivom službenice, sluškinje Gospodnje. Kako to da čovjek danas smatra da služenje nije u skladu s njegovim dostojanstvom i to ga vrijeđa? Nedavno sam čuo razgovor u kojem su kolege dobronamjerno pokušali uvjeriti nastavnicu da na krivi način shvaća svoj posao. Ne jer radi loše, naprotiv, jer „radi cijelim srcem i previše se daje“. Njima je bilo nepojmljivo to kako ona tvrdi da ne smatra rad u školi poslom, nego pozivom. Mislili su da je njezin stav, želja za služenjem učenicima, ispod časti i htjeli su joj „pomoći“.
Mene brinu takvi savjeti i pomoći. To je izraz sebičnog zgrtanja bogatstva, časti i vlasti, što je protivno Isusovu pozivu služenja. Daleko od toga da radnik nije vrijedan plaće svoje, što su, također, Isusove riječi. I ne da nekada nije bilo zlobnog i svjesnog i nesvjesnog iskorištavanja onih koji služe ili rivalstva među ljudima - promatramo i apostole koji su tražili za svoje djelovanje i odanost više od drugih, više nego što im treba. Upravo je taj primjer poslužio Isusu da stvari nazove njihovim imenom.
Služiti ne znači dati se omalovažavati, nego nadrasti prizemnosti i ne dati se prodati. Muka je služenje samo po sebi, bez smisla i svrhe. Služenje iz kojega se rađa oholost i težnja za priznanjem dugotrajna je agonija. Ali posve je nova dimenzija života radosno služenje iz ljubavi prema Bogu.
Postoje oko nas takvi ljudi koji ne rade samo da bi zaradili, poslovali, natjecali se, gradili prestiž, proslavili se i sl. Ima učitelja kojima nije ni na kraj pameti da naplate instrukcije, poznanika koji idu nekome pokositi travu ili što drugo napraviti, besplatno, ima ljudi koji volontiraju u pučkoj kuhinji, svećenika koji plaćaju račune siromašnima, ima ljudi koji gladnima daju kruh iz svojih usta, ima ih koji su otišli na kraj svijeta na dno bijede u misije. Postoji oko nas toliko ljudi koji služe cijelim svojim srcem i umom!
I ne, oni nisu „glupi“, njima ne treba „pomoć“, oni znaju što rade i ne žude za slavopojkama i prvim mjestima, nego za Božjom voljom, a njegova je volja služiti zbog kraljevstva Božjega.
vlč. Ivica Cujzek
