Svjedoci smo kako nam evanđelist Marko u nekoliko posljednjih nedjelja opisuje Isusove napore i nastojanja da barem apsotolima približi smisao njegovog dolaska na svijet u vidu događaja spasenja ljudi od vlasti zla. Središte tog navještaja jesu muka i smrt na križu, ali vrhunac je uskrsnuće. Isus je posebno naglašavao i od učenika neprestano tražio nasljedovanje njegovog puta jer upravo to će pred svijetom biti znak prepoznavanja njegovih učenika. U liturgijskim čitanjima ove nedjelje želio je apostole i nas danas poučiti da se u životu oslobodimo od želje za čašću i vlašću nad drugima.

Prorok Izaija svoje je suvremenike hrabrio u babilonskom progonstvu neka izdrže nevolje, patnje i prezir te ostanu vjerni Bogu njihovih otaca. Bog ih nije napustio nego je uvijek  s njima i svemu daje smisao. Kad čovjek pati u opasnosti je prepustiti se osjećajima napuštenosti i beznađa, srce mu obuzima ogorčenost i razočaranje, a sve to dovodi do mržnje. Takav čovjek sâm ne vidi izlaz, potrebna mu je pomoć. Ukoliko nas patnja usmjerava k ljubavi i praštanju dajemo joj novi smisao te se u nama rađa nada u bolje sutra, duša nam je obuzeta smirenjem i svjetlošću. Život odjednom ima smisla jer konačni cilj nam je biti s Bogom.
              
Na Isusovu žalost ni apostoli nisu shvaćali ozbiljnost njegove situacije glede predstojećih događaja u Jeruzalemu. U isto vrijeme on navješćuje svoju muku i smrt, dok se oni međusobno prepiru tko će zauzeti važnije i časnije mjesto uz Isusa kralja. Sveto pismo objavljuje ga kao Slugu patnika u čijim je rukama spasenje čovječanstva. Svojim učenicima naglašava važnost odgovornosti u naviještanju Božje riječi i nasljedovanju njegovog načina života. Svojim primjerom opraštanja onima koji će ga predati vlastima i koji će ga pogubiti, želi reći da su poniznost, služenje potrebnima naše pomoći, nenasilje i poslušnost ispravna sredstva kojima se istinski može promijeniti čovjekovo srce i svijet. Zato naše praštanje kao žrtve nasilnika ne ostavlja mirnim. Ili u njegovom srcu pokreće obraćenje ili ga još dublje baca u bijedu i zloću.

Svojom poukom učenicima kako svoje prolazne želje za vremenitim stvarima trebaju zamijeniti mudrošću i potpunim povjerenjem u Boga, Isus im želi reći da je jedina ispravna molitva ona u kojoj čovjek svoje želje sjedinjuje s Božjom voljom. Ispravni molitelji i Kristovi nasljedovatelji su oni koji žive za ostvarenje kraljevstva Božjeg već ovdje na zemlji. Tako će ljudi živjeti kao braća u miru i ljubavi.

Pitajmo se koliko smo spremni odgovoriti na taj poziv, na život u poniznosti, ljubavi i brizi za dobro naših bližnjih, koliko smo spremni drugima dati prednost i priliku za život dostojan Božjeg djeteta.

Vladimir Cesar