3. nedjelja došašća A
On – off
Čitao sam o ocu čija se kći bogato udala i svake godine za Božić poštom mu slala paket. Žalost na licu čovjeka kojega je poznavao začudila je poštara pa je predložio da otvori poklon ne bi li se razvedrio, a starac mu pokaže sobu punu neraspakiranih kutija i pojasni: „Ne trebam ga otvoriti kako bih znao da u njemu nema srca.“
Ne znam je li ta priča stvarna, ali znam da se mnogi ljudi slično osjećaju u susretu sa srcima koja su „postavljena na off“. Stvarna je sigurno priča o jednoj baki koja, kada su svijet preplavile stvari na kojima piše ON i OFF, nikako nije mogla zapamtiti koja ih opcija uključuje, a koja isključuje. Njoj je to bilo isto. U školi nije učila strani jezik, a životna škola naučila ju je da uvijek mora postojati on, tj. po njenom, kajkavskom, of, dakle netko tko se dobrano morao namučiti da bi naložio peć, oprao veš, kilometrima koračao po lijek, doznao vijest i sl., što nam danas omogućuje jedan pokret ruke između on i off tipki.
Mi smo na njih navikli jer uglavnom sve tako funkcionira i uglavnom nam to olakšava život. No problem nastaje kada zanemarimo onu školu koju je starica završila, a mi još opetujemo jer nikako da zapamtimo da sve ono što je u životu najvažnije ne postoji bez požrtvovnosti, i da svi Božji darovi, a iznad svega život, nemaju prekidače kojima bi ljudi mogli upravljati. Zastrašujuća je i sama ideja da im se pokušaju nametnuti, za što se tako strastveno bore oni koji mahnito idu protiv Boga i Božjih zakona, protiv ljudskosti i života.
Takvi stavovi u tamnice čovječanstva bacaju ljude koji se pitaju gdje je taj „on“ u našem svijetu. Gdje se uključuje savjest, pravda, istina, mir, ljepše danas i bolje sutra? Gdje je izlaz iz tame u kojoj i nama visi mač nad glavama, pa se poistovjećujemo s Ivanom Krstiteljem koji je dobro znao da se sve to za čim čeznemo piše velikim slovom On. Zato Ivan iz tamnice Isusa pita: „Jesi li ti On(aj) koji ima doći?“
Isus neobično odgovara: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli.“ Njegov smo odgovor mi. Kako je to čudesno Bog zamislio! Kakvu je čast dao, dragi čitatelju, i tebi i meni u prilici da budemo – ne samo kao glasnici, nego kao svjedoci svega što nam je Bog učinio – njegov odgovor ljudima koji se osjećaju usamljeno i tjeskobno, omalovaženo i izdano, koji u tamnicama ovog svijeta čekaju da netko pokaže da je On uključen u naše živote i da stvarnost njegove ljubavi ne može nitko isključiti, ma kako bio silan i glasan, nametljiv i okrutan.
S tom spoznajom, idući prema srcu Boga koje će u Božiću tako prisno, privrženo i odano zakucati u našim bijedama i tamama, uključimo i mi svoja srca na On da bismo bili Njegov vjerodostojni dar svijetu koji iz dna duše čezne za Bogom.
vlč. Ivica Cujzek
Čitao sam o ocu čija se kći bogato udala i svake godine za Božić poštom mu slala paket. Žalost na licu čovjeka kojega je poznavao začudila je poštara pa je predložio da otvori poklon ne bi li se razvedrio, a starac mu pokaže sobu punu neraspakiranih kutija i pojasni: „Ne trebam ga otvoriti kako bih znao da u njemu nema srca.“
Ne znam je li ta priča stvarna, ali znam da se mnogi ljudi slično osjećaju u susretu sa srcima koja su „postavljena na off“. Stvarna je sigurno priča o jednoj baki koja, kada su svijet preplavile stvari na kojima piše ON i OFF, nikako nije mogla zapamtiti koja ih opcija uključuje, a koja isključuje. Njoj je to bilo isto. U školi nije učila strani jezik, a životna škola naučila ju je da uvijek mora postojati on, tj. po njenom, kajkavskom, of, dakle netko tko se dobrano morao namučiti da bi naložio peć, oprao veš, kilometrima koračao po lijek, doznao vijest i sl., što nam danas omogućuje jedan pokret ruke između on i off tipki.
Mi smo na njih navikli jer uglavnom sve tako funkcionira i uglavnom nam to olakšava život. No problem nastaje kada zanemarimo onu školu koju je starica završila, a mi još opetujemo jer nikako da zapamtimo da sve ono što je u životu najvažnije ne postoji bez požrtvovnosti, i da svi Božji darovi, a iznad svega život, nemaju prekidače kojima bi ljudi mogli upravljati. Zastrašujuća je i sama ideja da im se pokušaju nametnuti, za što se tako strastveno bore oni koji mahnito idu protiv Boga i Božjih zakona, protiv ljudskosti i života.
Takvi stavovi u tamnice čovječanstva bacaju ljude koji se pitaju gdje je taj „on“ u našem svijetu. Gdje se uključuje savjest, pravda, istina, mir, ljepše danas i bolje sutra? Gdje je izlaz iz tame u kojoj i nama visi mač nad glavama, pa se poistovjećujemo s Ivanom Krstiteljem koji je dobro znao da se sve to za čim čeznemo piše velikim slovom On. Zato Ivan iz tamnice Isusa pita: „Jesi li ti On(aj) koji ima doći?“
Isus neobično odgovara: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli.“ Njegov smo odgovor mi. Kako je to čudesno Bog zamislio! Kakvu je čast dao, dragi čitatelju, i tebi i meni u prilici da budemo – ne samo kao glasnici, nego kao svjedoci svega što nam je Bog učinio – njegov odgovor ljudima koji se osjećaju usamljeno i tjeskobno, omalovaženo i izdano, koji u tamnicama ovog svijeta čekaju da netko pokaže da je On uključen u naše živote i da stvarnost njegove ljubavi ne može nitko isključiti, ma kako bio silan i glasan, nametljiv i okrutan.
S tom spoznajom, idući prema srcu Boga koje će u Božiću tako prisno, privrženo i odano zakucati u našim bijedama i tamama, uključimo i mi svoja srca na On da bismo bili Njegov vjerodostojni dar svijetu koji iz dna duše čezne za Bogom.
vlč. Ivica Cujzek
