3. nedjelja došašća C
Pišite o radosti
„Pišite o radosti, velečasni“, rekli su mi moji župljani kad sam ih pitao što da govorim, o čemu da vam pišem, dragi čitatelji. Iznenadio me najprije taj odgovor, očekivao sam neku zamršeniju temu koja vjernike muči, a ne tako običnu. To sam im pitanje postavio zato što evanđelje treće nedjelje došašća započinje pitanjem mnoštva Ivanu Krstitelju: „Što nam je dakle činiti?“ Ivan konkretno odgovara mnoštvu, carinicima i vojnicima svojega vremena, no mene je zanimalo što bi on, što bi Crkva odgovorila na isto pitanje čovjeku 21. stoljeća.
Što mi je, dakle, činiti? Odlučio sam poslušati savjet svoje mjesne Crkve i pisati o radosti. I moram priznati da je o rijetko kojoj temi tako komplicirano pisati kao o ovoj koja se isprva činila tako jednostavna i obična. U teoriji lako je navesti definiciju i zaključiti da je kršćanski život svjedočanstvo radosne vijesti, tj. evanđelja, međutim u praksi to se često ne podudara. Mi susrećemo žalosne kršćane, razočarane i tjeskobne, nervozne, pesimistične, ravnodušne. S pravom se ljudi koji su doživjeli teške nepravde, nasilje, izdaje i tragedije pitaju kako da se raduju. S druge strane, susrećemo i nerealno vesele kršćane čiji je stalan osmijeh iritantan jer nije u skladu sa stvarnošću. S pravom je njihovo svjedočanstvo upitno.
Očito nešto ne štima. Vjerojatno su mi zato i sugerirali da o tome pišem jer katolike danas muči pitanje radosti. Vjerojatno bi Ivan Krstitelj, također, skrenuo pozornost na autentičnost Kristova vjernika modernoga doba.
Autentičnost Kristova vjernika svakoga doba počiva na temelju Svetoga pisma. U knjizi proroka Nehemije piše kako je Božja radost naša jakost, a poznate su nam i Isusove riječi: „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.“ U tom svjetlu jasno je da kršćanska radost nije nešto što ovisi o izvanjskim stvarnostima, bilo lijepim, bilo ružnim, da ona nije fiziološka, ne očituje se u smijanju, ne prepoznaje se u trenutnom dobrom raspoloženju. Kršćanska je radost u Gospodinu, a Gospodinova je radost u nama. Ne u stvarima koje posjedujemo, ne u našim odnosima, uspjesima ili postignućima, ne u našim sposobnostima, ne u tuđim pogledima na naše živote. Njegova je radost u čovjeku koji sluša Božji glas, koji se želi pomiriti s Bogom i ljudima i služiti im. U čovjeku koji Boga traži slijedeći tragove koje mu pokazuje Crkva, kojemu je stalo da ne povrijedi Božju ljubav i koga nikoje zapreke ne mogu udaljiti od Božjega mira i nade. Mir i nada, to su izrazi vjerničke radosti.
Mislim da bi savjet Ivana Krstitelja čovjeku 21. stoljeća bio na tom tragu: Ispovjedite se da pronađete Mir i čitajte Sveto pismo da upoznate Nadu. To je pamet i srce radosti.
preč. Ivica Cujzek
„Pišite o radosti, velečasni“, rekli su mi moji župljani kad sam ih pitao što da govorim, o čemu da vam pišem, dragi čitatelji. Iznenadio me najprije taj odgovor, očekivao sam neku zamršeniju temu koja vjernike muči, a ne tako običnu. To sam im pitanje postavio zato što evanđelje treće nedjelje došašća započinje pitanjem mnoštva Ivanu Krstitelju: „Što nam je dakle činiti?“ Ivan konkretno odgovara mnoštvu, carinicima i vojnicima svojega vremena, no mene je zanimalo što bi on, što bi Crkva odgovorila na isto pitanje čovjeku 21. stoljeća.
Što mi je, dakle, činiti? Odlučio sam poslušati savjet svoje mjesne Crkve i pisati o radosti. I moram priznati da je o rijetko kojoj temi tako komplicirano pisati kao o ovoj koja se isprva činila tako jednostavna i obična. U teoriji lako je navesti definiciju i zaključiti da je kršćanski život svjedočanstvo radosne vijesti, tj. evanđelja, međutim u praksi to se često ne podudara. Mi susrećemo žalosne kršćane, razočarane i tjeskobne, nervozne, pesimistične, ravnodušne. S pravom se ljudi koji su doživjeli teške nepravde, nasilje, izdaje i tragedije pitaju kako da se raduju. S druge strane, susrećemo i nerealno vesele kršćane čiji je stalan osmijeh iritantan jer nije u skladu sa stvarnošću. S pravom je njihovo svjedočanstvo upitno.
Očito nešto ne štima. Vjerojatno su mi zato i sugerirali da o tome pišem jer katolike danas muči pitanje radosti. Vjerojatno bi Ivan Krstitelj, također, skrenuo pozornost na autentičnost Kristova vjernika modernoga doba.
Autentičnost Kristova vjernika svakoga doba počiva na temelju Svetoga pisma. U knjizi proroka Nehemije piše kako je Božja radost naša jakost, a poznate su nam i Isusove riječi: „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.“ U tom svjetlu jasno je da kršćanska radost nije nešto što ovisi o izvanjskim stvarnostima, bilo lijepim, bilo ružnim, da ona nije fiziološka, ne očituje se u smijanju, ne prepoznaje se u trenutnom dobrom raspoloženju. Kršćanska je radost u Gospodinu, a Gospodinova je radost u nama. Ne u stvarima koje posjedujemo, ne u našim odnosima, uspjesima ili postignućima, ne u našim sposobnostima, ne u tuđim pogledima na naše živote. Njegova je radost u čovjeku koji sluša Božji glas, koji se želi pomiriti s Bogom i ljudima i služiti im. U čovjeku koji Boga traži slijedeći tragove koje mu pokazuje Crkva, kojemu je stalo da ne povrijedi Božju ljubav i koga nikoje zapreke ne mogu udaljiti od Božjega mira i nade. Mir i nada, to su izrazi vjerničke radosti.
Mislim da bi savjet Ivana Krstitelja čovjeku 21. stoljeća bio na tom tragu: Ispovjedite se da pronađete Mir i čitajte Sveto pismo da upoznate Nadu. To je pamet i srce radosti.
preč. Ivica Cujzek
