3. nedjelja došašća_B
Tko se zadnji smije
Na radosnu nedjelju došašća dobro dođe malo humora. „Smijao sam se debelima pa sam se udebljao, smijao sam se ćelavima i oćelavio, sad se smijem samo bogatima!“ Po toj logici, ne bi li nekima dobro došlo da se smiju vjernicima?
Često se to i događa, a nije uopće šaljivo. Ako izuzmemo one koji zaista ispadaju smiješni jer se predstavljaju kao kršćani, a ne vladaju se tako jer ne poznaju Onoga u koga vjeruju, i istinski se vjernici susreću s podrugljivošću, a to nije fer. Iako nije ugodno, ipak ne treba oko toga dramiti, najmanje i drame oni koji stvarno kršćanski žive jer im je jasno zašto je tako, sam je Krist to objasnio. Tako ni Ivana Krstitelja nije omelo to što je sigurno doživio neugodnosti jer tko ne bi rekao (ta, jeo je skakavce!) da je on bio osobenjak, možda i čudak?
Ne bi to rekao nitko tko je upoznao Onoga za koga Ivan svjedoči, za koga je vrijedno nešto i pretrpjeti, nitko tko razumije misao sv. Charlesa de Foucaulda: „Čim sam povjerovao da Bog postoji, shvatio sam da ne mogu drugo nego živjeti za njega.“
Povjerovati u Boga ne znači biti uvjeren da on postoji, nego da ja ne mogu postojati bez ili mimo njega, a odlučivanje za nešto nužno znači i protiv nečega. Ne možemo biti za Boga ako se ne odreknemo svega što nas od njega odvlači, ma kako bilo ugodno i slatko. Svaki je grijeh odbijanje Boga i nema bezazlenoga, nema grijeha koji „nikome ne šteti“ jer svaki oduzima potrebu za Bogom, a ta se praznina nečim mora zapuniti. Jasno je čime ako nije Božje.
„Mali grijesi“ najveća su opasnost jer neprimjetno vode daleko u neopredijeljenost, a to uopće nije zanimljivo, to je dosadan život pun nervoze, strahova i nemira, koji ne podnosi savjest, ne vidi nadu, ne razumije šalu. I smijeh je tu neumjestan i neumjeren jer nema osjećaja za dostojanstvo Božje blizine. I tišina je strašna jer u njoj progovara Bog, i stati u nečiju sjenu plaši jer tu se pravo svjetlo dobro vidi. Egoizam je glavna prepreka za upoznavanje Boga. Kako čovjek sam sebi nije dostatan, traži alternative pa miksa u svoju (ne)vjeru sve i svašta: popularna teologija, prikladna, javna, privatna vjera... Takve prilagodbe zbilja su smiješne.
Prava vjera nije nikome smiješna. Kada je na kraju životom potvrdio svoje svjedočanstvo, Ivan nije nikome više bio smiješan. Smiješni ostaju samo oni koji nemaju dosljednosti. Nije to lako, ali je lijepo jer Bog je tu, čeka da se odlučimo. Ne plašimo se i ne stidimo svoje čežnje za Bogom. Možda će se netko i smijati, pa neka, jer Božji ljudi žive hrabro i na njima se obistinjuje poslovica: „Kad si se rodio, ti si plakao, a svi su se oko tebe smijali. Živi tako da, kad umreš, svi oko tebe plaču, a ti se (s Bogom u nebu najslađe) smiješ.“
Na radosnu nedjelju došašća dobro dođe malo humora. „Smijao sam se debelima pa sam se udebljao, smijao sam se ćelavima i oćelavio, sad se smijem samo bogatima!“ Po toj logici, ne bi li nekima dobro došlo da se smiju vjernicima?
Često se to i događa, a nije uopće šaljivo. Ako izuzmemo one koji zaista ispadaju smiješni jer se predstavljaju kao kršćani, a ne vladaju se tako jer ne poznaju Onoga u koga vjeruju, i istinski se vjernici susreću s podrugljivošću, a to nije fer. Iako nije ugodno, ipak ne treba oko toga dramiti, najmanje i drame oni koji stvarno kršćanski žive jer im je jasno zašto je tako, sam je Krist to objasnio. Tako ni Ivana Krstitelja nije omelo to što je sigurno doživio neugodnosti jer tko ne bi rekao (ta, jeo je skakavce!) da je on bio osobenjak, možda i čudak?
Ne bi to rekao nitko tko je upoznao Onoga za koga Ivan svjedoči, za koga je vrijedno nešto i pretrpjeti, nitko tko razumije misao sv. Charlesa de Foucaulda: „Čim sam povjerovao da Bog postoji, shvatio sam da ne mogu drugo nego živjeti za njega.“
Povjerovati u Boga ne znači biti uvjeren da on postoji, nego da ja ne mogu postojati bez ili mimo njega, a odlučivanje za nešto nužno znači i protiv nečega. Ne možemo biti za Boga ako se ne odreknemo svega što nas od njega odvlači, ma kako bilo ugodno i slatko. Svaki je grijeh odbijanje Boga i nema bezazlenoga, nema grijeha koji „nikome ne šteti“ jer svaki oduzima potrebu za Bogom, a ta se praznina nečim mora zapuniti. Jasno je čime ako nije Božje.
„Mali grijesi“ najveća su opasnost jer neprimjetno vode daleko u neopredijeljenost, a to uopće nije zanimljivo, to je dosadan život pun nervoze, strahova i nemira, koji ne podnosi savjest, ne vidi nadu, ne razumije šalu. I smijeh je tu neumjestan i neumjeren jer nema osjećaja za dostojanstvo Božje blizine. I tišina je strašna jer u njoj progovara Bog, i stati u nečiju sjenu plaši jer tu se pravo svjetlo dobro vidi. Egoizam je glavna prepreka za upoznavanje Boga. Kako čovjek sam sebi nije dostatan, traži alternative pa miksa u svoju (ne)vjeru sve i svašta: popularna teologija, prikladna, javna, privatna vjera... Takve prilagodbe zbilja su smiješne.
Prava vjera nije nikome smiješna. Kada je na kraju životom potvrdio svoje svjedočanstvo, Ivan nije nikome više bio smiješan. Smiješni ostaju samo oni koji nemaju dosljednosti. Nije to lako, ali je lijepo jer Bog je tu, čeka da se odlučimo. Ne plašimo se i ne stidimo svoje čežnje za Bogom. Možda će se netko i smijati, pa neka, jer Božji ljudi žive hrabro i na njima se obistinjuje poslovica: „Kad si se rodio, ti si plakao, a svi su se oko tebe smijali. Živi tako da, kad umreš, svi oko tebe plaču, a ti se (s Bogom u nebu najslađe) smiješ.“
vlč. Ivica Cujzek
